Većinu glavnih likova je pogazio autobus, samog Sulejmana vanzemaljci su oteli i odveli na testiranje testisa u daleku galaksiju Hubba Bubba, tursko carstvo zaplelo se u pristupne pregovore s Europskom Unijom, svi su derviši krenuli potražit onu nesretnu smrt koja im se uvijek vezuje uz titulu i nakon odjavne špice svi su živjeli sretno i zadovoljno. Ili ne. Svejedno. Od priče same serije ionako je mnogo zanimljivija priča o strastvenoj ljubavi između Hrvata i 'Sulejmana Veličanstvenog', face koja im u svojem stvarnom pohodu po 'Ovim Prostorima' nije donijela toliko zadovoljstva

Kad god se određene skupine počnu pitati zašto Hrvati vole sapunjare, dođe mi da te skupine postrojim ukrug tako da im svima mogu jednim piruetskim manevrom podijelit šamarčine. OK, možda ne bih tako agresivno, ali barem bih im se svima odjednom mogla nakezit u brk. Kako to mislite - zašto? I kako to mislite - Hrvati? Sapunice su globalni fenomen koji postoji od stoljeća sedmog (možda ne, ali svejedno je za poantu), a ljudi ih vole zato što vole na televerziji gledati priče, pri čemu su one ispričane u sapunicama obično najmanje zahtjevne. Nisu baš intelektualno stimulativne, ne potiču zdravlje nacije ili već tako neku socrealističko-nacističku poluciju, meni osobno idu jezivo na jetra, ali šta sad? Vole ljudi i škiju, iako im od nje izraste emfizem na kvadricepsu. Ili je riječ o nekoj drugoj medicinskoj jednadžbi, ne znam sad, nisam stručnjak, uglavnom - ljudi vole puno stvari za koje su relevantna znanstvena istraživanja pokazala da uzrokuju smrt, glupost, karcinom, rat, požar i hemoroide. Ne mo'š to racionalno objasnit. Pa je tako nekako i sa sapunicama.

Ono što je, međutim, možda negdje u susjednoj domeni od onoga što se zove zanimljiv fenomen jest jučer po sili zakona (ilitiga prirodnog kraja povijesne priče) okončana ljubavna afera domaćeg gledateljstva s onom inačicom sapunice koja se u našem prijevodu zvala 'Sulejman Veličanstveni'. I opet, nije riječ o fenomenu po kojemu su Hrvati nešto egzotično različiti od bilo kojeg drugog naroda do kojeg je ova skupa turska trakavica pružila svoje pipke. Zanimljivo je samo to da se lokalni živalj na seriju junački nakačio unatoč tome što u kolektivnoj svijesti nosi traume sa satova povijesti i iz Andrićeve 'Na Drini ćuprija' o zlim Turcima koji su nabijali kršćane na kolac po ovoj i susjednim zemljama, pa je sve to odloženo u ladicu 'pusti sad prepirke iz prošlosti, ajmo vidjet tko će se s kim ženit' i koliko puta, a nije na odmet bacit oko i na to kome će pritom otić glava jer je tračao po dvoru. A vidže i haljina, bokte!

Nije čak ni stvar samo u tome. Iako 'Sulju' nisam gledala redovito, znala mi je iz profesionalne znatiželje i činjenice da u svojoj okolini ima nekoliko pasioniranih ljubitelja sapunica, zalutati ruka prema ekranu na kojem bi se prikazivala neka epizoda te sam ne tako rijetko slušala i priče u kojima se razglabalo o najnovijim pustolovinama nestašnih sultanovih dvorjana. Bez imalo sumnje zato tvrdim da je osnovni seksipil 'Sulejmana' ono isto što je gledatelje privuklo i drugim turskim sapunjarama - lijepo kostimirane i raskošnim prizorima urešene patrijarhalne i konzervativne vrijednosti. Da domaća publika voli taj đir dalo se primijetiti još devedesetih, u doba tranzicije između 'Santa Barbare' i 'Rose Salvaje', kada je postalo jasno da su Hrvati i ostali im bratsko-jedinstveni (ne)prijatelji iz susjedstva daleko skloniji potonjoj, južnoameričkoj školi trakavica negoli američkoj varijanti. Ameri, naime, osim što imaju beskrajne sapunice (ili ih završe nakon sitnice od kojih dvije tisuće epizoda), svoje junake tretiraju kao idealne stanare Big Brother kuće, provlačeći ih kroz zgode i nezgode kakve se jednoj osobi ne bi dogodile ni da živi dvjesto milijuna stoljeća te ih pritom reseći moralnim kodeksom iz one bezvremene 'svatko sa svakim, nitko sa nikim više od četrdeset puta u toku večeri'. Južnoamerikanci tome pristupaju drugačije. Kod njih je uvijek u igri neka sirota djevojka koju život nije mazio, ali sad će princ, nema beda, samo da se othrva zloj zlikovki zloćudnih zlomisli. Pritom su tu uvijek najmudriji i najbenevolentniji likovi razne bake, djedovi, ujne i zaove iz dobne skupine 60+, tek toliko da se ne zaboravi na kome ostaje svijet, ali tko tom svijetu daje mudrost i kontinuitet.

Turske su serije taj sustav vrijednosti podigle za još jednu letvicu više, pa smo već u serijama kao što je 'Tisuću i jedna noć' imali prilike gledati prizore kao što je onaj u kojem mlada žena pita starijeg rođaka za dopuštenje smije li se rastati od muža, častile su nas pričama o djevojkama koje se zaljubljuju u svoje silovatelje zato što ih je ovaj zbog tradicije prisiljen oženiti, a znamo već svi kako je to s brakom - ako nekog nisi volio prije vjenčanja, prsten mijenja sve, a kad smo već kod mudrih baba i stričeva, tu su čak i nosile šalove preko glave i pričale promuklim glasom, za koji još nisam uspjela proniknuti jel' im od iskustva ili nargile.

E, a onda je na cijeli taj nećemo-američke-kurve-dajte-nam-pošten-konzervativan-svijet setup nalegao 'Sulejman Veličanstveni' ko kec na cenera. Ta je serija, naime, uza sve gore opisane 'prave vrijednosti' u pozadini imala i onu drugu, toliko divno eksploatiranu u svijetu komercijalnih televizija. Sex sells, kažu Ameri, mi bismo rekli da svijet (barem onaj u industriji zabave) pokreću 3Š - ševa, šora i šega - a priča o Sulji, nominalno postavljena kao sapunjara o 'prosvijećenom, kozmopolitskom osvajaču', a zapravo priča o bjelosvjetskom kurvaru, robovlasniku, diktatoru i okej, to su dobro rekli - osvajaču - imala je i taj moment. Gledatelji su, uz hiperkonzervativne, sada čak u kraljevske odore zagrnute vrijednosti, mogli gledati i kako veliki sultan menadžerira svoj harem, kako se ženski članovi njegova dvora međusobno glože oko moći koja im je bila dostupna samo na temelju odnosa s njim ili nekim drugim moćnim agom, begom ili cicijom, kako ova ili ona žena sultanova postaje ili prestaje biti Suljina miljenica, kako lete glave na sve strane čim se netko upusti u neku krivu spletku... jedino šege nije bilo baš previše jer to se u sapunjarama ne smije pod prijetnjom sankcija. Barem ne u onima u kojima se govori o povijesti.

Tu dolazimo do još jednog elementa koji je hrvatski gledatelj volio kod Sulje. Imao je izgovor za gledanje debilane - mogao je uvijek reći da je to serija zasnovana na povijesnim događajima. Jest da u povijesnim knjigama sigurno nitko nije bilježio svaki dvorski trač i džiki-miki u dvorištu, ali šta sad. Nije da serija govori samo o tome. Osim što je govorila samo o tome. Povijesni su događaji bili samo okvir. I ne kažem ja da u tome ima išta sramotno - kao što napomenuh na početku - vole ljudi i mnogo štetnije stvari za um i tijelo, pa neka im i ovaj bezazleni užitak, ali pomalo je smiješno kada se za takve užitke traže izgovori (kao u onim smiješnim situacijama kada domaći televizionari svoje sapunjare nazivaju dramskim serijama), a manje smiješno - ali ne tako glupo - kada se takvi izgovori iskoriste kao marketinški trik a bi se uz ekran dobilo onaj dio demografije koja inače ne bi gledala sapunjare ni da im Suljo drži mač nad glavom.

No štogod bilo, Suljo je, kao i svaka serija zasnovana na povijesnim događajima, došao svojem kraju. Održao je govor vojnicima kod Sigeta, otišao u šator i tamo su ga ona, što se mene tiče, oteli vanzemaljci. Ili je nestao zbog spontanog samospaljivanja. Nije uopće ni važno. Važno je samo da je jučer na RTL-u emitirana zadnja epizoda serije koja se u originalu zove 'Veličanstveno stoljeće', da se mnogima od nas čini da je toliko i trajala te da je afera koju su turski junaci imali s domaćom publikom bila jedna od strastvenijih koju je hrvatski televizijski svijet ikada vidio. Ako je netko pratio i pokušavao prokljuviti recept za budućnost, u sljedećih deset godina očekujem barem 100 epizoda dramatične priče o Hitlerovoj ljubavi prema životinjama.