Bivši časnik američkih specijalnih postrojbi Mykel Hawke i supruga, novinarka i glumica Ruth England, dvije su godine lutali zastrašujućim kutcima Zemlje, preživljavajući u ekstremnim uvjetima, usput kamerom prateći napete trenutke na rubovima snage i izdržljivost. Put ih je donio i na naš Velebit na kojem su doživjeli neke od najnapetijih trenutaka. O Velebitu i ostalim odvažnim avanturama popričali smo s junacima priče.

Gospodine Mykel, predstavlja li vama kao ratnom veteranu i bivšem časnik specijalnih postrojbi preživljavanje u divljini izazov ili djeluje poput 'relaksacije'?

Mykel: Mislim da je lakše ići u rat nego snimati reality seriju o preživljavanju. Dok snimamo, kao i u ratu, postoji ta dimenzija preživljavanja, no tu je i kamera koja mora sve to snimiti, jer što kamera ne vidi – nije se ni dogodilo. Jako nam je važan i veliki izazov taj timski rad s kamermanima. Također, u ratu svaki vojnik točno zna svoj zadatak, a kad sam u divljini sa suprugom, dodatno strahujem hoće li joj se nešto dogoditi.

Ruth: Ja sam u konstantnom strahu. Jako je iscrpljujuće ići na posao svaki dan i pitati se: na koji bih način mogla danas umrijeti? Taj stalni stres s vremenom počne jako umarati, no naučila sam se nositi s time.
Mykel: Jako je hrabra jer svaki izazov na kraju prihvati. Iako je uplašenija od mene, svaki put pobijedi strah, zbog čega vjerujem da je hrabrija od mene.

Možete li istaknuti jednu situaciju u kojoj ste pobijedili strah?

Ruth: Jedna od najhrabrijih stvari koju sam napravila u cijeloj seriji odvila se upravo u Hrvatskoj. Trebala sam se spustiti niz visoku liticu do vode. Spuštanje je trajalo sat i pol. Ne znam koliko je od toga ostalo u epizodi, jer ponekad snimamo cijeli dan za emisiju od 45 minuta, no bilo me je jako strah.
Mykel: Doktor koji nas prati, inače doktor specijalnih postrojbi, i producent serije, bivši časnik britanske vojske, preporučili su nam da ne idemo niz tu liticu, no ja sam znao da to možemo i Ruth i ja, pa smo se odlučili suočiti s tim izazovom. I uspjeli smo.

Na koji način ste je uvjerili da može?

Ruth: Derao se na mene, he he.
Mykel: Ma nisam!
Ruth: Ja se sjećam drukčije. No na kraju odluka je ipak isključivo moja. Mogla sam odustati, ali vjerujem u svog supruga, a on je vjerovao da mogu uspjeti.

Koliko je zapravo bilo strašno na Velebitu?

Ruth: Velebit je bio jako, jako strašan, barem meni. Zastrašujuće su bile špilje koje tonu stotine metara u dubinu. Možete stajati na vrhu kamena iznad provalije ili špilje, a da uopće niste svjesni toga. Ta činjenica me jako plašila. Također, kamenje je bilo oštro poput noževa. Ruke su mi bile cijele zarezane, no grčevito sam se držala jer sam znala da bi pad bio jako neugodan. Da ne pričamo o najotrovnijim zmijama u Europi… Sve u svemu, Velebit je bio jako strašno mjesto.

Susreli ste se i s minama zaostalim iz rata?

Ruth: Na sreću, Mykel je znao gdje se nalaze tako da smo jako pazili kojim putem se moramo kretati.

Možete li usporediti Velebit s drugim divljim mjestima u kojima ste bili?

Ruth: Meni je bilo posebno grdo na karipskom otoku Montserrat. Snimali smo u vulkanskoj zoni, a u blizini je bio aktivni vulkan. Baš je eruptirao dva tjedna prije našeg dolaska. Ta misao da svaki čas može ponovo eruptirati cijelo vrijeme me držala u nemiru.
Mykel: No Velebit je bio također vrlo impresivan i zahtjevan, posebice zbog kamenitog okruženja i nedostatka vode.

202582,182731,73361,24139
Biste li se mogli nakon opasnog Velebita zamisliti na jednoj od jadranskih plaža?

Ruth: Jako bih se voljela okupati u Jadranu!

Kad smo kod kupanja, kako izgledaju vaši rijetki slobodni trenuci u divljini? Tko odlučuje o sljedećim koracima do spasa, a tko ubija bube po šatoru ili špilji?

Ruth: Ja sam zadužena za bube, ali njemu prepuštam žohare. Šalim se. Tada se samo pokušavamo odmoriti, jer nije moguće nastaviti dalje bez malo odmora. Zato samo ležimo i ne radimo ništa.

Što radite doma, daleko od kamera i divljina?

Mykel: Sasvim normalne stvari. Uživamo u svakodnevnom životu, jer kad uspiješ preživjeti bez ičega, počneš jako cijeniti male stvari…
Ruth: …poput mekanog kreveta i čistih plahti. Provodimo vrijeme sa svojim šestogodišnjim sinčićem. Normalan dosadni život.

Što kažete sinu kad krećete na po život opasnu avanturu?

Ruth: Ne govorimo mu o opasnostima.
Mykel: Samo kažemo da idemo na posao. Kasnije zajedno gledamo emisije na televiziji. Neke stvari za koje mislimo da su preopasne ne gleda. No zato stalno govori da želi ići s nama.

Kad će krenuti?

Ruth: Nikad! Neću ga pustiti.