U zemlji u kojoj 'sezona godišnjih odmora' ne znači samo to da se svi odmaraju, nego se pretpostavlja i da su svi ostavili mozak u čaši vode na noćnom ormariću, možda i nije čudno što se svakoga ljeta na televizijama ponavlja isti obrazac, ali sve dok je tomu tako, valja i kenjkati protiv toga da nam barem oni koji za to ubiru pretplatu - furaju isti film kao i prije dvadeset godina
Što vam prvo padne na pamet kada se spomene ljetna televizijska shema? Reprize, naravno. U neformalnoj anketi koju sam provela među ljudima koji me okružuju (frend, susjeda, susjedin pas i prodavačica na kiosku koja mi je, doduše, samo odgovorila: Ne, nemamo Sauvage), gotovo svi su se hvatali za glavu i uzdisali zbog repriza gore nego zbog ekonomske situacije u zemlji i svijetu. Za razliku od njih, ja nemam ništa protiv repriza. Koji put dobro dođu da čovjek pohvata ono što mu je promaklo, voljela bih da ih HTV-ovci (pogotovo na trećem programu) prakticiraju nešto češće i bliže izvornom terminu prikazivanja, a čak i kada je riječ o reprizama u kojima se grabi iz već pljesnivih starudija, to koji put djeluje kao olakšanje nakon prečesto preglupih novih & originalnih emisija.
No lako za to. Ljetne reprize normalna su stvar svugdje u televizijskom svijetu, čak i u stjecištu svih njegovih silnica s druge strane Atlantika. Problem s ljetnih shemama domaćih televizionara, međutim, nije samo napučenost programa reprizama, nego u tome što svake godine ponavljaju gotovo navlas jednaku priču. To je i značenje riječi 'shema', reći će neki, i bit će u pravu, ali malo varijacija u pristupu i sadržaju vjerojatno im ne bi uništilo frizure, a gledatelje bi obradovalo. Pritom, naravno, govorim o javnoj televiziji. Na komercijalce u ovom kontekstu neću trošiti riječi. Njima je i ostatak godine ljetna shema.
Uglavnom, s takvim pristupom programu, ljetna shema na HTV-u može se, uz nekoliko iznimaka, svesti na popis simptoma:
1. Novi sadržaj proizvodi se samo u informativnom i mozaičnom programu
...i to s ponešto smanjenim kapacitetima pa imamo tjedne frankenštajnovske surogat-emisije za sve od 'Labirinta' do raznih minuta za vaše zdravlje (ove je godine to emisija '7 dana' koja se, moram priznati, spektakularno popravila odlaskom Petra Vlahova na godišnji i sada je samo odvratna). Dnevnici i vijesti pritom su češće nego inače puni maloumnih priloga u kojima netko na naplatnim kućicama prebrojava znojne putnike po automobilima (iz godine i u godinu čekam incident u kojem će neki iznervirani Mađar zgrabiti HTV-ov mikrofon i nabiti ga gnjavatoru u gušteraču) te slinjenja nad saudijskim prinčevima i svakim tko se spominje na IMDb-u a provezao se jahtom uzduž morske granice s Republikom Hrvatskom. Jedino sirotani iz 'Hrvatske uživo' i 'Dobro jutro, Hrvatska' hrmbaju kao i inače.
2. Monotoniju razbijaju samo veliki sportski događaji
Jedne godine olimpijske igre, druge godine svjetsko prvenstvo u nogometu, treće europski kup u sladoledu od dreka, četvrte nešto četvrto - u svakom slučaju, TV-djelatnici diljem Hrvatske svakoga ljeta imaju jako dobar izgovor za: a) obustavljanje programa čim završi školska godina jer sad je ionako sve u nogometu/atletici/kamena s ramena, b) općenarodni sindikalni izlet na mjesto održavanja sportskog događaja, odakle će onda neki novinari zbilja izvještavati o natjecanjima, a drugi se praviti da 'upijaju lokalni duh i atmosferu' zato što su porazgovarali s jednim bezubim dedom koji pjeva tužaljke pred bankomatom uz hotel u kojem su 'upijači' odsjeli te c) emitiranje popratnih emisija u zagrebačkom studiju, koje su podnošljive sve do onog trenutka kada se bez liječničkog nadzora odmetnu u vode humoristično-zabavnih.
3. ...i državni praznici
Druga stvar koju televizije doživljavaju kao iznimnu priliku da razbiju ljetnu rutinu ona su četiri državna praznika koje nam je Sabor strateški poklonio između 1. lipnja i rujna da bismo ih mogli spajat (Tijelovo ne računam jer se seljaka). Naravno, kada kažem: 'priliku da razbiju ljetnu rutinu', zapravo mislim: 'priliku da naprave sve potpuno isto kao i prošlih sto pedeset godina'. To otprilike izgleda ovako: za Dan antifašističke borbe po šumama i gorama gdje se slavi ustanak love najstarijeg živućeg partizana - što ovih godina više-manje znači nekadašnjeg kurira koji je četrespete bio predškolskog uzrasta - pa ga pitaju što on misli o Ovoj Situaciji. Alternativa je da po trgovima i ulicama većih gradova anketiraju građane, od kojih barem pola misli da je antifašizam sinonim za ono kad želiš satrt sve hrvatsko pa cokću i odmahuju glavama. Za Dan državnosti sve je u znaku zgražavanja toga kako nitko živ u svemiru (čitaj: Trgu bana Jelačića) ne zna što se točno slavi tim datumom i posprdni osvrti na nezahvalno građanstvo koje taj dan samo koristi da bi močilo dupe u morima, rijekama i jezerima podalje od radnog mjesta. Dan domovinske zahvalnosti bio je nedavno pa ćemo se svi lako prisjetiti toga da je na taj dan dio obveznog programa putovanje u Knin i bilježenje tko je kome fućkao, vikao 'UAAA' i je li premijer na to reagirao glupo ili pametno (uz analize stručnjaka), a za Veliku Gospu se aktivira religijski program koji pušta mise i procesije s kipom Big Mame u već nekom odabranom mjestu od posebnog domovinskog značaja.
4. Ljetni festivali
...za HTV-ovce u principu znače samo one glazbene festivale koji datiraju iz vremena prije černobilske katastrofe i više nisu interesantni čak ni onima koji na njima nastupaju. Koncentracija im malo proradi kada je riječ o filmskom festivalu u Puli, ove su godine, nakon petnaestak godina, postali svjesni i Motovuna, ali bavljenje svim ostalim ljetnim festivalima svodi se uglavnom samo na prebrojavanje posjetitelja i post-užasavanje nad time da su se uneredili po zahodima ili već tako nešto. Bitno, međutim, da svake melodije hrvatskog podzemlja i, što je još gore, Porin, imaju svoj direktni prijenos.
5. Velo misto i Mućke
Već sam napisala da nemam ništa protiv repriza. Napisat ću i da nemam ništa protiv 'Velog mista', još manje protiv 'Mućki'. Ali majku mu, ZAR SVAKE GODINE?! Čak je i svaka treća previše. Netko je na Prisavlju očito zaključio da je 'Velo misto' bezvremeni hrvatski televizijski klasik i da ga zato treba počastiti tretmanom kakav RTL poklanja, recimo, 'Kobri 11', odnosno doživotno ga zgaditi baš svim generacijama domaćih gledatelja. Usput još vjerojatno misle da time pokazuju kako je, eto, i njihova kuća nekad snimala super serije, a zapravo samo pokazuju da već trideset pet godina nisu uspjeli snimiti ništa što može parirati toj već vidljivo (tehnički) zastarjeloj dramskoj seriji pa im preostaje samo neumorno repetiranje refrena glory days... Doda li se tome i također enta repriza 'U registraturi' i 'Kuda idu divlje svinje', možemo dodati i strofe koje mu prethode.
Jasno mi je da se svi ovi prigovori u ovom ili onom obliku ponavljaju iz svake godine u svakom osvrtu na ljetnu TV shemu, ali jedini način da se to promijeni jest mijenjanje opisanog izlizanog koncepta ili to da svi, umjesto gledanja TV programa, ljeti pred ekranom počnemo halucinirati.