Luka Nižetić pojavio se na velikoj sceni 2001. na Melodijama Jadrana kada mu je bilo samo 17 godina te je s autorskom pjesmom 'Ludi grade' odmah osvojio nagradu. Od tada naovamo omiljeni mulitalentirani splitski glazbenik nanizao je šest studijskih albuma, koncerata, nagrada te okupio vojsku obožavatelja. Pleše, glumi, snima fantastične fotografije, postiže zavidne rezultate i u ronjenju na dah, a ne zaboravimo ni 'MasterChef' i njegovu strast prema kuhanju koja je rezultirala i uspješnom ugostiteljskom karijerom.

Nakon godinu i pol tišine u eteru je novi singl. Što ste sve radili u međuvremenu?

Nakon meni posebne 2022. godine, izlaska albuma 'Ludilo brale' i velikog zagrebačkog koncerta u Tvornici kulture, malo sam uzeo pauzu od studijskih aktivnosti i snimanja novih pjesama. Dosta se odradilo koncertnih nastupa, a sve vrijeme koje nije bilo vezano uz glazbu posvetio sam svojim restoranima u Komiži. Nikad ne mirujem i kad u eteru nema pjesme, uvijek se nešto radi. Ponekad je pauza u eteru i dobra, taj prostor mi daje vremena i mogućnosti da se resetiram i vidim što i kako dalje.

Kakvu poruku šalje pjesma? Što biste voljeli da ljudi izvuku iz nje?

Čini mi se da se u današnje vrijeme sve više dijelimo, zaboravljajući da je sva ljepota života upravo u tome da smo svi različiti, a opet isti, ljudi. Nijedno ljudsko biće nema pravo činiti drugo ljudsko biće potlačenim, marginaliziranim. Pjesma širi poruku jednakosti, tolerancije i ljubavi. Mario Mihaljević, autor teksta, na vrlo jednostavan način sve je lijepo rekao, a na meni je bilo da to iznesem, pretočim emociju u riječi i približim ljudima da je razumiju i na kraju prigrle kao svoju snagu u kojem god aspektu života im trebala.

Koje tri pjesme smatrate svojom osobnom iskaznicom, koje na neki način najbolje opisuju vas kao osobu, vaš karakter i temperament?

Rekao bih 'Proljeće', koje me opisuje kao osobu punu vedrine i životne radosti, 'Ponekad poželim' kao neuništivog romantika i 'Kad zasvira orkestar' kao bekriju.

Kako komentirate današnju modernu glazbu u koju je uključeno sve manje teksta?

Svako vrijeme nosi svoje. Teško je ući u glavu mladog umjetnika, isto tako i publike. Normalno je da mlade generacije donose neku svoju glazbu, stil, retoriku koja možda nije jasna nama starijima. Nekad je to bio rock'n'roll, danas je trap. Ima svega, povezanost preko interneta je napravila da više nema toga da se publika striktno dijeli po žanrovima, svi sve slušaju - glazba je nekako postala dio trenutnog raspoloženja. Sve je dostupno na mrežama, što je s jedne strane dobro, no opet često dovodi do toga da pjesme vrlo kratko ostaju u fokusu. Od prevelikog izbora ljudi često ne znaju što bi slušali. Glazbi treba pustiti da se razvija svojim prirodnim tijekom, a kvaliteta će i dalje biti prepoznata.

Dok ste na pozornici, kako se osjećate i kakve emocije prolaze kroz vas?

Pozornica je moja sigurna kuća, moje prirodno okruženje, zona u kojoj se osjećam najbolje, naročito kada je moja svrha kao glazbenika ispunjena, a to je uveseljavati ljude, dijeliti s njima pozitivnu emociju, razbijati predrasude, nešto reći što možda privatno nikad ne bih. Imam osjećaj kada sam na pozornici da je sve u redu, nemam se potrebu opravdavati, u tom trenutku ne želim ništa više, ni bolje, želim se samo prepustiti i pokusati prenijeti publici ono što najbolje znam. Ako koga dirnem u srce, ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Kako kaže Robbie Williams: 'Let me entertain you.' To je sve što želim.

Koju pjesmu najviše volite izvoditi na koncertima?

Broj jedan - 'Kad zasvira orkestar', tu sam divljak bez kočnica.

Možete li nam otkriti svoje rituale prije nastupa?

Nemam neke posebne rituale. Volim si priuštiti petnaestak minuta samoće prije izlaska na pozornicu da se dobro fokusiram i upjevam, dok mi ritual nakon nastupa postaje previjanje noge jer se uredno ozlijedim. (smijeh)

Koju lekciju vas je do sada naučila glazbena industrija?

Da nema pravila, nema recepta za uspjeh ni za hit, biti ustrajan i uporan, da zaista moraš prije svega voljeti i vjerovati u ono što radiš i slušati prvenstveno sebe.

Jako ste povezani s obitelji. Dočarajte nam fragmente atmosfere svojeg djetinjstva i odrastanja, kako vas je za život kreirala baš vaša obitelj?

Ne može se to opisati u fragmentima, to je ipak četrdeset godina konstantne podrške, ljubavi, smijeha, međusobnog čuvanja, savršene materine spize, nježnosti i brige, ćaćine trezvenosti i mudrosti, izvanrednih praktičnih životnih lekcija. Moja obitelj je centar mog malog svemira, neprekinuta cjelina koja me drži na površini, prihvaća takvog kakav jesam te hrani energijom i ljubavlju kada mi je najpotrebnija.

Koliko u svojim nećacima prepoznajete sebe i sestru? Kako s njima najradije provodite vrijeme?

Kao i njihovi roditelji, svaku priliku s njima koristim za razvijanje njihovih kreativnih vještina, pa pjevamo, fotografiramo, crtamo, šaramo, muvamo se svuda. Ne želim nikad bit ujo pokraj kojeg nećaci sjede uz ekran i igraju igrice i svaki provedeni trenutak koristim tako da bude kreativan i poseban.

Posljednjih godina posvećeni ste ronjenju na dah, a palo je i prvo mjesto na prvenstvu u Rijeci. Koliko često trenirate i kakvi su vam planovi oko toga?

U svijet ronjenja na dah uvela me naša svjetska rekorderka Mirela Kardašević. Od prvog pokušaja u Komiži prije tri godine do danas ronjenje se pretvorilo u veliku strast. Voda mi daje osjećaj mira i povezanosti sa samim sobom. Natjecanja su došla kao rezultat mog luđačkog treniranja i upornosti. Osoba sam koja kad se nečeg primi ne pušta tek tako, predam se maksimalno i bez zadrške. Prvo mjesto na natjecanju u Rijeci bilo je ekipno, ne individualno. Kamo će me odvesti ronjenje, ne znam, dok god uživam, ronit ću.

Postali ste jedan od bitnijih hrvatskih ugostitelja. Laska li vam to i jeste li zadovoljni dosad postignutim na tom polju?

Veliki trud je uložen u Fabriku. Moj poslovni partner Rene i ja odlično plovimo ugostiteljskim vodama već jedanaest godina. Svako doprinosi na svoj način. On je matematika, ja kreativa, što se za sada pokazalo idealnim. Dosta hrabro smo ušli u sve to, no s godinama stekli određeno iskustvo i naučili sve tajne vrlo zahtjevnog posla. Sama Komiža je raj na zemlji, pa je i takva lokacija pomogla da se sve ovo vrijeme, pa i za pandemije, održimo. Nastojimo iz godine u godinu unijeti neke novitete, svježinu u ponudi, a gosti nam se vraćaju, što je pokazatelj da ipak nešto dobro radimo.

Što ste si zacrtali za iduću godinu? Novi album, koncert u Zagrebu?

Trenutno radimo na novim pjesmama, a cilj nam je sljedeću godinu objaviti album, možda otići na neki festival, što više svirati i možda krajem godine ponovno održati veći koncert u Zagrebu. Samo neka je zdravlja, zdrave pameti i mira u svijetu.

Kako ćete provesti naredne blagdane?

U krugu obitelji, kao i svake godine. Što sam stariji, to mi treba manje vanjskih poticaja za sreću. Samo mir.