Miljenica publike, osječka pjevačica i kantautorica u Lisinskom će premijerno izvesti pjesme s novoga studijskog albuma, ali i one s prethodnih hvaljenih uradaka 'Život nije siv', 'Sretan put' i 'Božićno jutro'. Vrlo mlada postala je glazbena senzacija, koncerti su se samo nizali, radijske postaje vrtjele su gotovo sve njezine pjesme, a za svoje djelovanje na sceni dobila je i brojne nagrade, među kojima je šest do sada osvojenih Porina. Odgovorna, skromna, uvijek dostupna i pozitivna Mia Dimšić nakratko nas je pustila u svoj svijet.

'Guilty pleasure' je prva vaša službena pjesma na engleskom. Je li ona bila glavni okidač za album na engleskom?

O albumu na engleskom maštam gotovo otkad maštam i o albumu na hrvatskom, ali život mi je zadnjih godina bio vrlo intenzivan, dogodilo se puno lijepih stvari u glazbenom smislu i on je jednostavno uvijek bio u drugom planu - za 'onda nekad kad uhvatim viška vremena'. Izgleda da se morala dogoditi pandemija da se napokon posvetim isključivo pisanju na engleskom i u prvoj polovici 2021. godine nastao je skoro cijeli album 'Monologue', s kasnijim sitnim prepravkama. U međuvremenu je u priču ušla Dora, a nakon nje i Eurosong, što je otvorilo put i nekoj novoj publici koja glazbu na hrvatskom ne bi razumjela. Sve se nekako prirodno slagalo i polako dobivalo smisao i koliko god mi se prethodnih godina činilo da kasnim s tim albumom, sad vidim da je izašao točno onda kada je trebao.

Jesu li pjesme pisane na engleskom jeziku ili su naknadno prevedene?

Sve su pjesme izvorno pisane na engleskom jeziku, a neke su naknadno dobile svoje hrvatske tekstove (primjerice, pjesma 'Netko drugi' s Eurosonga i noviji singlovi 'Stranac kojeg znam' sa Zagrebačkog festivala te 'Ništa ili sve' s CMC festivala).

Hoćete li pjesme s tog albuma pjevati u Lisinskom?

Naravno, jako se veselim premijeri nekih pjesama s albuma 'Monologue' u Lisinskom 26. studenog. Uvijek je najuzbudljivije pjevati nove pjesme i nema boljeg načina da ih testiraš nego promatranje reakcija ljudi ispred pozornice. Tu će, dakako, biti i starije pjesme, koje smo tamo već puno puta pjevali, ali i neke novije na hrvatskom i naši omiljeni coveri. Uz to, ne smijem zaboraviti svoje drage glazbene goste, Nenu Belana i Marka Tolju. Sve još jednom pozivam da se dođu družiti s nama i otvoriti adventsku sezonu.

'Monologue' je album koji sadrži pjesme nastale kao rezultat vaših misli, unutarnjih previranja, emocija. Javljaju vam se fanovi koji kažu da su se u nekim vašim pjesmama pronašli, da su proživjeli sličnu situaciju ili su se osjećali isto.

Ovih dana javilo mi se puno ljudi iz raznih kutaka svijeta i još uvijek se moram uštipnuti koji put zbog toga. Najljepši je osjećaj kad iza nečega mogu sto posto stati i kad znam da taj materijal zrcalno odražava ono što u ovom trenutku jesam i imam potrebu reći te onda to naleti na tako lijep feedback. Hvala svima koji su poslušali, izdvojili svoju omiljenu pjesmu, podijelili osobnu priču ili kritizirali i hvala svima onima koji će album tek poslušati. Sve to jako puno znači i dodatna mi je potvrda onoga što zapravo već dugo znam: da ovo nikako nije kraj albumima na engleskom.

On izlazi krajem ove godine, ali nedavno ste završili i snimanje pjesama za novi album na hrvatskom.

Tako je, prošli tjedan bio mi je jedan od najkaotičnijih, ako ne računamo period uoči Eurosonga. Proslavila sam rođendan, isti dan mi je izašao album i istovremeno smo cijeli tjedan proveli u studiju dovršavajući šest novih pjesama za album na hrvatskom, koje ćemo objediniti s prethodnim singlovima i izdati u proljeće 2024., barem je trenutno takav plan. Posebno me veseli to što je naš suradnik Vjekoslav Dimter prvi put doletio iz Amerike na snimanje, a s nama je bio i producent Ivan Pešut. Sigurna sam da će se čuti razlika jer smo sve stvari dotad radili više-manje online.

Vratimo se malo na koncerte. Koji nikad nećete zaboraviti – a nije vaš?

Zauvijek ću pamtiti koncert Due Lipe u Beču odmah nakon Eurosonga, na koji sam išla s prijateljicama Andrejom i Domenicom. Bio je spektakularan od prve od zadnje minute i više od pola koncerta bila sam u suzama, a da uopće nisam znala zašto. Veselim se i sljedećem koncertu na koji idem u Beč iduće godine, jer ću taj vjerojatno još manje moći zaboraviti – The Eras Tour moje omiljene Taylor Swift.

Kako u vašem slučaju izgleda kad se spremate za važan nastup? Kako izgledaju pripreme?

Najvažniji dio pripreme su temeljite probe s bendom. Svatko mora znati što se u kojem trenutku događa na bini jer nam jedino takva sigurnost u strukturu omogućuje da se na bini opustimo i zezamo i da ljudi stvarno dožive našu radost zajedničkog muziciranja. Čim netko nije siguran u nešto, svi smo u laganom grču. Naravno, za važne nastupe uvijek se oslanjam i na svoj beauty tim da sve izgleda tip-top. Neposredno prije koncerta bitno mi je opustiti se, malo biti sama sa sobom i pokušati osvijestiti zahvalnost što uopće mogu izaći na binu i pjevati ljudima svoje pjesme. Mislim da to nikad ne smijem uzeti zdravo za gotovo.

Koje trendove primjećujete u domaćoj glazbi što se tiče tekstova, koje autore posebno cijenite po tom pitanju?

Čini mi se da je na sceni u zadnje vrijeme sve više jak kantautorski pečat i to me baš veseli. Od svoje generacije tu bih svakako izdvojila braću Karamehmedović iz Silentea i Matiju Cveka, koji su trenutno najprisutniji, ali ima još puno dobrih imena i uzbudljivo je vidjeti kako stalno stižu novi talenti. Od izvođača uz koje sam odrasla volim autorski potpis Gibonnija, Prljavog kazališta, Bajage, Nene Belana, Petra Graše... a sigurno sam ih sad puno i zaboravila.

Iz kojeg prostora dolazi vaša karizma i kako biste je opisali? Kako se istinski osjećate kad stanete ispred publike?

Ne mogu sama za sebe reći imam li karizmu, ali mogu reći da me pričanje svojih priča kroz glazbu čini sretnijom nego išta na svijetu. Vjerujem da svaki čovjek ima nešto što mu u životu može pružiti taj osjećaj i da za tim trebamo ići i na kraj svijeta ako treba. Znam da to zvuči jako idealistički, ali da nisam tako razmišljala i išla glavom kroz zid i onda kada okolina nije nužno vidjela što ja to vidim, ne bih danas svaki dan radila posao koji me toliko veseli da imam osjećaj kao da zapravo ništa ne radim i onda kada radim jako naporno. Za stvari koje istinski vrijede moraš se boriti, ali ta borba je, ako se boriš za pravu stvar, zapravo iznenađujuće laka.

Što mora glazbenik žrtvovati da bi došao do i ostao na posebnom nivou kvalitete?

Više-manje sve. Glazba mora biti broj jedan i svi ostali fokusi, talenti i interesi moraju biti u pozadini, barem prema mom dosadašnjem iskustvu. Nikad ne prestaje dokazivanje, nikad ne prestaje osvajanje publike, čak i ako misliš da si zaredao puno uspjeha, jer kad staneš - vrlo brzo stane i cijela priča i nema ničega na staru slavu ili na lijepe oči. Ali opet, ne mislim da je glazba tu iznimka. Što god radiš u životu, ako odlučiš biti dobar u tome, radije nemoj ni kretati ako ne misliš ići do kraja.

Što slušate kad vam treba utjeha, koja je to vaša comfort glazba (ne guilty pleasure)?

Ovisi o raspoloženju. Ponekad sam toliko umorna od svakodnevne okruženosti tekstovima da slušam nešto ambijentalno. Ako sam melankolična ili potištena, u zadnje vrijeme jako mi odgovara Lana del Rey. Ali može biti i neki prastari country ili neki pop-rock ili tamburaške pjesme ili irske žene koje zborski pjevaju, doslovno bilo što. Mislim da je žanr samo pakiranje poklona, a unutra je ono što je bitno.

Uvijek imate zanimljive videospotove. Koliko sudjelujete u definiraju kreativne vizije svojih spotova?

Iskreno, vrlo malo. Rijetko kad imam konkretnu ideju o tome što vidim za određenu pjesmu, a češće samo kažem suradnicima da rade po svom i dam zeleno svjetlo ako mi je to ok. Dosad sam najviše spotova radila s Borisom Sekulićem, koji je toliko kreativan da bi mu bilo kakav moj upliv bio suvišan, a visualizere za svih 11 pjesama s albuma 'Monologue', koje smo prošli tjedan objavili na mom službenom YouTubeu, radila je talentirana Iva Čaisa.

Prije dvije godine izašla je vaša knjiga 'Cesta do sna'. Koliko se taj proces pisanja razlikovao od pisanja pjesama? Jeste li razmišljali o nastavku?

Proces pisanja knjige dosta je drugačiji od ovog poetskog jer proza dopušta da puno više elaboriraš i uz tu si knjigu, realno, svaki dan ponekad i mjesecima, a rukopis ćeš puno puta i naknadno pročitati dok ga uređuješ, pa pisanje knjige iziskuje puno strpljenja i posvećenosti detaljima. I jedan i drugi proces jako su zabavni i terapeutski. Pišući knjigu, shvatila sam puno stvari o sebi i revidirala cijeli dosadašnji proces odrastanja, izvukla pouke i osjetila kako je sve u retrospektivi imalo smisla, a onda sam još imala privilegiju podijeliti to s čitateljima, a to je stvarno predivan osjećaj. Sigurna sam da mi ova knjiga neće biti prva i jedina, ali kada, kako i zašto ću se ponovno uhvatiti knjiga, trenutno nemam pojma. Toliko je drugih planova trenutno na listi da je možda najbolje da krenemo redom i pustimo životu da sam složi uvjete za nastavak, baš kao što je to bilo za prvi dio.