Osječka kantautorica ove godine obilježava deset godina više nego uspješne karijere. Pjeva i sklada, svira tamburicu, gitaru, ukulele i klavir, napisala je knjigu, osvojila je sve moguće nagrade koje mogu posvjedočiti o izvrsnosti nekog glazbenika, a u svoju bogatu biografiju Mia Dimšić može upisati i to da je postala članica žirija i mentorica u showu 'The Voice Kids'. Koliko je najmlađi vole, već je dobro poznato, a u ovoj emisiji ta je ljubav samo potvrđena.

Mnogi smatraju 'The Voice Kids' najboljim sadržajem na domaćim televizijama posljednjih godina. Kako je vama biti dio tog showa?

Od samog početka snimanja svi smo imali osjećaj da će show biti stvarno dobar kad se montira, ali čak ni to nije me pripremilo na ovako pozitivne reakcije i zahvalna sam što su ljudi baš lijepo prihvatili i Marka i mene kao nove mentore i što uopće imam priliku raditi na takvom projektu. 'The Voice Kids' čini velika ekipa ispred i iza scene i svima su im zajedničke ljubav, brižnost i posvećenost našim malim natjecateljima, a onda se ta emocija ne može ne prenijeti i ispred malih ekrana.

Jeste li tako zamišljali svoje mentorstvo?

Da budem iskrena, nikad nisam zamišljala da ću u bilo kojem smislu biti mentor i nisam tako vidjela samu sebe. Tijekom karijere nekoliko puta imala sam priliku biti žiri u televizijskim formatima i nikad se za to nisam osjećala ni podobno ni spremno, ali kad je stigao poziv za 'Voice', prvi put sam osim nervoze osjetila i uzbuđenje, a svojoj intuiciji najviše vjerujem. Kad sam prihvatila poziv, naravno da sam počela zamišljati kakva ću biti, ali stvarnost je nešto sasvim drugo. Kad ispred tebe stanu ta ludo talentirana djeca, sve što si isplanirao uglavnom padne u vodu i ponašaš se onako kako te trenutak ponese, ali mislim da je baš u tome i čar ovog showa.

Kako ste se uklopili? Je li bilo treme?

Dugo nisam osjetila tremu kao prije početka prvog blinda, ali nekako se brzo rasplinula i uspjela sam se opustiti. U tome mi je jako pomogla i ekipa mentora oko mene, ali i brižna TV ekipa.

U priču su uključeni i pedagozi i psiholozi

Na koji način ste se pripremali za rad s djecom?

Imali smo puno sastanaka i razgovora, tako da smo bili dobro pripremljeni. Pogledala sam i dosta audicija stranog formata da malo razmislim na koji način ću se postaviti. U cijelu priču su neprestano uključeni i pedagozi i psiholozi, pa ni djeca ni mi nikad nismo prepušteni slučaju i na svaki detalj se pazi.

S ostalim mentorima ste odmah kliknuli. Malo njih je poznato da ste zahvaljujući Vanninoj pjesmi 'Ne govori sve na glas' osvojili prvi novac kao pjevačica.

Na svojim dječjim audicijama često sam pjevala Vannine pjesme, a taj prvi novac bila je besplatna mjesečna članarina na folkloru kad sam na maskenbalu otpjevala njezinu pjesmu i osvojila prvo mjesto. Život uvijek nekako ludo i misteriozno zatvori krug i ne bih nikad povjerovala da mi je tada netko rekao da ćemo zajedno sjediti u žiriju. S druge strane mi je Davor Gobac, a on mi je već prije nekih pet, šest godina bio gost u Lisinskom te tada oduševio i moj bend i mene, a Marko Tolja mi je već godinama dobar prijatelj, tako da se osjećam i više nego ugodno na snimanjima i nadam se da se i ostali slažu s tim.

Gledateljima, a vjerujem i vama, bilo je dosta emotivno gledati dječicu koja nisu prošla. Kako ste nadilazili te situacije?

Glavni nam je cilj bio da nijedno dijete s te bine ne ode tužno i uplakano i većinom bismo u tome i uspjeli. S gotovo svima smo nešto zapjevali, zaplesali na pozornici, neki su nešto i zasvirali s bendom HRT-a i onda bi zapravo odlazili uzbuđeni, a fokus bi im bio na tom za njihove godine velikom iskustvu. Naravno da ti nikad nije drago kad negdje ne prođeš i u redu je pokazati tugu i razočaranost, ali istovremeno moramo djecu učiti da su takve situacije najveći učitelji i potencijalno najveće pobjede - samo što to nisu trenutne pobjede, nego to vidiš u malo većoj retrospektivi. Kao dijete sam također išla po audicijama i nikad uopće nisam stigla do televizijske faze nekog natjecanja, a to ne samo da me nije obeshrabrilo, već me učinilo još većim borcem i u odrasloj dobi mi baš zbog tih 'neuspjeha' odbijanje nije teško padalo i još me više motiviralo, tako da je sve to stvar perspektive.

Uvijek je tu i puno smijeha i priče

Po kojim kriterijima ste se vodili prilikom odabira malih natjecatelja?

Teško je to reći jer smo imali malo vremena da donesemo puno odluka. Pjesma krene, ne vidiš natjecatelja, nemaš pojma o njemu ili njoj, moraš dobro odvagnuti koliko još mjesta imaš u timu i sto drugih stvari, a opet se moraš oslanjati na emociju dok ti mozak radi sto na sat. Rekla bih da sve igra ulogu: redoslijed, izbor pjesme, glas, interpretacija... ali ono što na kraju pobijedi je emocija koju si ne znaš objasniti, samo je osjetiš i ruka je odjednom na gumbu.

Postoji li neki glazbeni odabir malih kandidata koji vas je iznenadio? Na audicijama su pjevali zaista svašta, pa i vokalno vrlo zahtjevne pjesme.

Svi smo bili iznenađeni ne samo ozbiljnošću pjesama koje su mnogi birali, nego i rasponom žanrova i stilova koje smo čuli. Pogotovo kad čuješ što sve slušaju: doslovno sve što im se sviđa. Uopće nisu opterećeni žanrovima, kao prethodne generacije, i to mi se baš nekako sviđa. Dosta njih pjevalo je na francuskom, a ne znaju ga, što mi je također bilo fascinantno.

Slušaju li vas na probama? Kako uopće izgledaju trenuci rada s djecom?

Jako su dobra i jako lijepo napreduju. Na probama je s nama uvijek i vokalni trener Sven Pocrnić te korepetitor Zvonimir Glibušić, a tek na zadnjim probam prije snimanja pjevaju ispred cijelog benda. Osim što se radi, uvijek je tu puno smijeha i priče. Rekla bih da svi uživamo i djeci se uglavnom ne odlazi s probe.

Što ste naučili od njih?

Puno toga. Mislim da su me dodatno spojili s djetetom u meni. Najviše me inspirira kad vidim koliko su neopterećeni, a mi odrasli na to bismo se stvarno mogli ugledati. Nastupaju u trenutno najgledanijem pjevačkom showu, uz najviše standarde produkcije i neke od najboljih svirača u Hrvatskoj, i oni na sve to uglavnom sliježu ramenima i govore: 'Ja samo volim pjevati.' E to je posao. Treme naravno bude prije snimanja, kad se studio napuni publikom, ali oni je nekako tako jednostavno rasprše, samouvjereno stanu i razvale. Ne sjećam se da sam ja bila baš takva u tim godinama.

'Bila sam emotivno dijete puno snova'

Koje zamke vrebaju klince kad krenu u svijet estrade?

Mislim da je ljepota ovog konkretnog natjecanja u tome što uglavnom još nisu u pubertetu i nisu previše samosvjesni. Nisu opterećeni izgledom, uspoređivanjem s drugima, međusobno se podržavaju i roditelji ih drže čvrsto na zemlji. Mislim da nema smisla u ovim godinama krenuti u ozbiljan showbiz. Ne bi time ništa dobili jer se svakako ne bi mogli adekvatno posvetiti ovom poslu uz školu, a velika je šansa da bi se putem izgubili i do odrasle dobi, kad zapravo trebaju zasjati, ne bi više znali gdje su i što su. Mislim da djecu treba pustiti da budu djeca. Naravno, neka i dalje pjevaju i nastupaju, jer to su oni, to je njihova strast, ali da to zasad ne shvaćaju previše ozbiljno. Prilike će doći kad bude vrijeme za to i kad budu mentalno spremni.

Kako danas gledate na svoj nastup u 'Turbo Limach Showu'?

Sve je imalo smisla točno onako kako se dogodilo i ne bih mijenjala nijedan korak. Bila sam emotivno dijete puno snova, ali nimalo spremna da se išta dogodi s tim mojim audicijama i, iz današnje perspektive, hvala Bogu da nije. Život uvijek ima bolji plan za nas nego što ga mi sami možemo i zamisliti.

Govoreći o dječjim sadržajima, kako čuvate dijete u sebi?

Ništa me ne može tako rasplakati kao crtići i plišane igračke, a kojih u stanu imam stvarno previše. Volim s prijateljima razgovarati o osjećajima i izbjegavam vijesti i portale koliko god mogu. Volim društvene igre, glupe viceve i fantastičnu književnost. Trudim se svako toliko meditirati ili voditi dnevnik da čujem to dijete jer ono uvijek vodi prema autentičnim aktivnostima i izborima. Nekad mi to uspijeva više, nekad manje, ali uvijek se trudim i to mi je najvažnije.

Stignete li sada raditi na promociji novog albuma jer su ga sjajno prihvatili publika i kritika?

Trenutno ništa ne stignem raditi koliko bih htjela, ali to su slatke muke i ne žalim se. Imam još jedan lyric video s albuma 'Društvena pravila' za pjesmu 'Ti i ja', koji ovih dana pušta, i time zapravo zatvaram taj dio te sam u glavi već na sljedećem kreativnom projektu kojem se jako veselim i o kojem ću ubrzo moći više reći. Zapravo me možda najviše muči to što ne stignem baš pisati nove pjesme, ali doći će i na to red. Ponekad se i ja trebam malo strpjeti i stati na loptu.