Bio je to najveći čin ratne prevare izveden 30. travnja 1943. godine u ranim jutarnjim satima, kada je britanska podmornica HMS Seaph izronila iz mraka i zaokrenula prema jugozapadnoj obali Španjolske, prije toga izbacivši u more tijelo beskućnika, koji je umro od trovanja, blizu andaluzijskog ribarskog mjesta Punta Umbria.

Mrtvac je bio obučen u odoru britanskog zrakoplovstva, u koju su bili ušiveni papiri o njegovom navodnom identitetu, uz kopije strogo povjerljivih dokumenata u kojima su se nalazili navodni planovi saveznika za invaziju na južnu Europu.

Lažni dokumenti, osmišljeni kako bi uvjerili naciste da će se dogoditi napad na Sardiniju i Grčku, stigli su u ruke samog Adolfa Hitlera, kojeg je i njemačka obavještajna služba uvjerila da su istiniti, zbog čega je naredio svojim snagama da pojačaju obranu navodnih ciljeva. Tim je činom zapravo skrenuo pozornost vojske sa Sicilije, na kojoj su se potom saveznici, za manje od dva mjeseca, uspješno iskrcali.

U pričanju priče za potrebe Netflixova filma, u kojem glume Colin Firth, Matthew Macfadyen i Penelope Wilton, pomogao je uvelike britanski obavještajac i potomak ugledne židovske obitelji Ewen Montagu. Upravo je njega utjelovio sam Firth.

Iako je danas, 79 godina kasnije, gotovo nemoguće precizno utvrditi koliko je spomenuta operacija utjecala na daljnji tijek rata, povjesničari smatraju da je ta obmana odigrala ključnu ulogu u konačnom porazu nacista. Kao čista izmišljotina, bila je toliko uvjerljiva da je čak i Hitlera natjerala da povjeruje u nešto što nije stvarno i time je promijenila tijek povijesti.

Ono što je posebno zanimljivo vjerovanje je da je ta razrađena smicalica djelo Iana Fleminga, poznatog kao tvorca izmišljenog britanskog agenta MI6 Jamesa Bonda. U dopisu iz rujna 1939., nedugo nakon izbijanja rata, stoji popis od 51 prijedloga kojima bi se ‘Nijemcima usadile neke ideje u glavu’. Upravo na 28. mjestu nalazila se ideja o ‘lešu odjevenom kao zrakoplovcu, s dokumentima u džepovima, koji nije preživio skok padobranom’.

Te ideje kuhale su se iduće tri godine, sve dok ih nije oživio ekscentrični 25-godišnji časnik RAF-a Charles Cholmondeley, prebačen u tajnu službu MI5. To će zapravo na kraju postati ključni element operacije osmišljene tako da uvjeri Nijemce kako strateški važan otok Sicilija neće biti sljedeći korak u savezničkim nastojanjima da ponovno zauzmu kopno Europe. To je najbolje opisao tadašnji britanski premijer Winston Churchill, rekavši: ‘Svatko osim te proklete budale znao je da je to Sicilija.’

Genijalnost Operacije Mincemeat bila je dvostruka obmana, s ciljem da se Nijemce uvjeri kako će Grčka biti središte invazije. U isto vrijeme naveli su ih da pomisle kako je gomilanje snaga, za koje se činilo da ciljaju na Siciliju, samo dio razrađenog mamca.

Iako je sve to bilo genijalno, postajala je i velika bojazan da neće uspjeti, odnosno da lažni dokumenti neće dospjeti u ruke Nijemaca i da će se pročuti o prevari, a posljedice su mogle biti dalekosežne te su mogle omogućiti Nijemcima da pojačaju vojne snage na Siciliji.

No upravo je leš mrtvog skitnice bio ključan, jer živi agenti uvijek mogu biti mučeni ili ih se može ‘okrenuti’ i potplatiti da počnu ‘igrati za drugu stranu’. Mrtvo tijelo ne može progovoriti, no može biti neuvjerljivo.

U tome je važnu ulogu odigrao Montagu, drugi sin lorda Swaythlinga, bogatog financijaša i političkog aktivista koji je sa suprugom Gladys bio član bankarskih obitelji Goldsmid i Rothschild. Montagu je tijekom Prvog svjetskog rata postao odvjetnik, a kada je počeo Drugi svjetski rat, bio je prestar za aktivnu službu. Iz tog se razloga pridružio pomorskoj pričuvi. Uz odobrenje admirala Johna Godfreyja, koji je prepoznao da je oštrouman, ubrzo je promaknut u redove pomorske obavještajne službe, a potom je imenovan za vođenje specijalne obavještajne službe Odjela 17M.

Kada je došlo do aktivacije Operacije Mincemeat, Montagu je pokušao od starog prijatelja i mrtvozornika Bentleyja Purchasea ‘nabaviti’ mrtvo tijelo za ratnu operaciju. On mu je objasnio da iako mrtvaca ima ‘na izvoz’, on mu takvo što ne može omogućiti. No nakon što je Purchase shvatio da je sve odobrio sam Churchill, odlučio je potražiti prikladnog kandidata. Prilika se pojavila kada je u mrtvačnicu zaprimljeno tijelo 34-godišnjeg beskućnika Glyndwra Michaela, umrlog nakon što je progutao otrov za štakore koji je na tijelu ostavljao malo tragova, zbog čega se lako moglo prikazati da je riječ o žrtvi zrakoplovne nesreće.

Tek tada zapravo počeo je posao tajne službe, jer je tijelo moralo dobiti uvjerljiv identitet, što se postiglo transformacijom u kapetana Williama Billa Martina. Tim je proveo sate i sate kreirajući izmišljeni lik, sve dok im nije postao u potpunosti stvaran, a osim uniforme i vojne iskaznice, kako bi uistinu postao onaj koji su željeli da postane, uz njega su stavili pisma, fotografije iz ugledne škole i mornaričkih klubova…

Bilo je tu čak i pismo iznerviranog upravitelja banke zbog prekoračenja roka, zbog čega se u drugom pismu oglasio i ‘njegov zabrinuti otac’. Dobio je čak i zaručnicu Pam, a u stvarnom životu bila je to pripadnica pomorske obavještajne jedinice Jean Leslie, imao je i račun za zaručnički prsten... Mislilo se o svemu do najsitnijeg detalja.

Najvažniji detalj pronađen uz tijelo bilo je osobno pismo generala potpukovnika Archibalda Nyea upućeno višem generalu Haroldu Alexanderu u sjevernoj Africi. Sve je išlo toliko daleko da je u pismo umetnuta i trepavica, a sve kako bi, ako se vrati u Britaniju, obavještajne službe mogle znati jesu li pismo dirali Španjolci ili Nijemci.

Puštanje leša na španjolski teritorij bio je najbolji odabir jer je ta zemlja službeno bila neutralna, ali isto tako i s dobro razrađenom njemačkom špijunskom mrežom, kojoj su general Franco i njegov fašistički režim dali gotovo slobodne ruke da radi što želi. Mjesto na kojem su ga ispustili bilo je prikladno ne samo zato što su plima i oseka osigurale da tijelo dođe ondje gdje su željeli, već i zbog pronjemački nastrojene ribarske luke.

Churchill je 15. travnja 1943. godine iz kreveta dao zeleno svjetlo da se počne s operacijom, a dobio je i odobrenje savezničkog zapovjednika Dwighta Eisenhowera. Dva dana kasnije, nakon što su električnom grijalicom odledili Michaelova smrznuta stopala kako bi ih ugurali u čizme, Montagu i Cholmondeley bili su uz tijelo dok je prevoženo iz Londona u pomorsku bazu u zapadnoj Škotskoj te je potom stavljeno u poseban cjevasti kanistar dizajniran tako da ga sačuva tijekom putovanja podmornicom.

Paralelno s time krenuli su razmjenjivati telefonske poruke između veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva u Madridu i zamjenika savjetnika u Huelvi, Francisa Haseldena, znajući da ih nacisti mogu presresti.

Tijelo je prvo dospjelo u ruke Francovih oružanih snaga, što je sve zakompliciralo. Na sreću, Haselden je uspio uvjeriti Španjolce da prekinu planiranu obdukciju zbog smrada tijela u raspadanju, a odbio je i preuzeti aktovku s dokumentima. Tjedan dana Nijemci su na sve načine pokušavali doći do papira, a unatoč svim pokušajima, tek su zahvaljujući šefu španjolske tajne policije Joseu Lopezu Barronu dobili sat vremena da pregledaju sadržaj, čemu su se Britanci cijelo vrijeme i nadali. Dokumenti su potom vraćeni Španjolcima te su oni pokušali prikriti tragove prije prosljeđivanja britanskoj ambasadi. Nakon što su u diplomatskoj torbi stigli u London, otkriveno je da nedostaje trepavica, što je sugeriralo da su lažna pisma bila otvorena.

Naravno, ništa od toga nije značilo da su Nijemci ‘pali na foru’, no to se u konačnici ipak dogodilo te je potvrđeno da je ‘istinitost izvješća moguća’. Procjene su proslijeđene do samog Hitlera, koji je vjerovao svojim ljudima, pa tako i potpukovniku Alexisu von Roenneu, zapravo antinacistu koji je namjerno prenosio lažne informacije. Unatoč tvrdnjama Mussolinija da je Sicilija lokacija za iskrcavanje saveznika, Hitler je naredio da se ‘pod svaku cijenu’ moraju braniti Grčka, Sardinija i Korzika.

I onda se sve krenulo odvijati po planu - Nijemci su počeli preusmjeravati fokus, pa je divizija od 18 tisuća vojnika prebačena iz Francuske u Solun, njemačke trupe i zrakoplovi ušli su u Grčku, na Balkan i Sardiniju, a torpedni čamci prebačeni su sa Sicilije na grčke otoke. Obrana Sicilije pala je u drugi plan.

Saveznička invazija na Siciliju, za koju su Nijemci pomislili da je samo varka, pokrenuta je 9. srpnja 1943. Četiri sata nakon početka napada 21 njemački zrakoplov napustio je otok kako bi pojačali obranu Sardinije. Zauzimanje Sicilije, uz britanske žrtve i gubitak pomorskih brodova, umjesto tri mjeseca potrajalo je tek 38 dana.