Zasad se mogu pogledati četiri epizode od njih ukupno osam, a nova epizoda 'Stubišta' izlazi svakog petka na streaming platformi HBO Max.

Riječ je o uzbudljivoj seriji koja se gleda u jednom dahu, a temelji se prema istinitoj priči koja istražuje život Michaela Petersona, njegove brojne obitelji u Sjevernoj Karolini i sumnjivu smrt supruge Kathleen Peterson.

Uz Colina Firtha i Toni Collette u glavnim ulogama, glumačku ekipu čine Michael Stuhlbarg, Juliette Binoche, Dane DeHaan, Olivia DeJonge, Rosemarie DeWitt, Tim Guinee, Patrick Schwarzenegger, Sophie Turner, Vincent Vermignon, Odessa Young i Parker Posey.

Autor, scenarist i izvršni producent serije je Antonio Campos, ujedno redatelj šest epizoda, dok je dvije epizode režirao Leigh Janiak. Izvršna producentica i jedna od autorica je i Maggie Cohn.

Colin Firth, nagrađivani britanski glumac, u intervjuu samo za tportal otkrio je ponešto sa snimanja serije koju svi hvale, iskustvu rada za TV format, ali i o svom ulasku u kožu Michaela Petersona.

Što ste znali o slučaju 'The Staircase' prije nego što ste dobili ulogu?

Nisam prije čuo za taj slučaj. Inače me takvi sadržaji o zločinima odbijaju kad npr. pregledavam TV programe. To nije ono što me zanima, pa sam stvarno propustio većinu takve tematike.

Što vas je zainteresiralo za ovaj projekt?

Bio je to scenarij. Zvuči kao pretjerano jednostavan odgovor, ali dobar scenarij je sveti gral za nas glumce. Kad pronađete takav koji je toliko živ da možete osjetiti kako vas animira dok ga čitate. Imao je kvalitetu u sebi, tako da zapravo nije imao nikakve veze sa svojim žanrom - ako doista i pripada tom žanru. U početku sam pročitao samo dvije epizode, ali onda me naravno čekao dokumentarac, pa sam sve to doslovce progutao u jednom potezu.

Što mislite o dokumentarcu o tom slučaju?

Pogledao sam ga sa zanimanjem. Bilo je to nešto što je bilo beskrajno teško riješiti i ne mislim samo na pitanje 'tko je ubojica', već o tome o čemu se radi u konkretnoj osobi. Postoji li nešto što je tu bit karaktera? Možete li stvoriti taj osjećaj o njemu kakvim ga smatraju? Bio sam jako znatiželjan dok sam gledao dokumentarac, osobito njega, ali i tu sliku o njemu, to kako ga drugi vide. Bila je to jedna od onih stvari kad pomislite 'nisam baš siguran što mislim, jako sam znatiželjan vidjeti što drugi misle', a doznao sam, naravno, da su svi to vidjeli osim mene. Ljudi su imali jake osjećaje i sukobljavali su se jedni s drugima, što me fasciniralo, kao i činjenica da se scenarij nije činio baš lakim da budete sigurni u bilo što. Suprotno velikom broju krimi drama, ovdje se pokušava riješiti zagonetka i pronaći rješenje. Bio sam fasciniran time kako je izgledao taj proces da bi se sva ta pitanja održala na neki način 'živima' cijelo vrijeme.

Kako biste opisali Michaela Petersona?

Gotovo je nemoguće opisati ga iz svih gore navedenih razloga, stvarno. Može se pokušati opisati Michaela Petersona, a može se nagađati. On je netko tko je nekim ljudima vrlo šarmantan, a drugima ne. Možete ga okarakterizirati kao osumnjičenog za ubojstvo ili čak kao čovjeka koji je sada osuđen, kako stoji, za ubojstvo iz nehata, kao vojnika, ratnog veterana, autora, političara… On je bio sve to i čini se da se te stvari stalno vrte ili djeluju na neki način - kao u nekom vječnom kretanju. Mislim da je nemoguće naći 'fiksni' opis i možda se to odnosi na sva ljudska bića ako ste dovoljno pažljivi. Pokušavajući ga glumiti, jedno od iskustava koja sam stekao je da je teško doći do jednostavne konačne presude. I to me počelo tjerati da se zapitam je li to istina i za sve ostale. Opisujemo ljude i možemo to učiniti prilično jasnim, ali možda je to, u najboljem slučaju, vrlo ograničeno, ako ne i pogrešno.

Je li bila svjesna vaša odluka da ne upoznate Petersona i kako je to utjecalo na vašu ulogu?

Nije da me netko pokušao potaknuti da ga upoznam ili da me ohrabrio. Zaključio sam da ću vjerojatno funkcionirati bolje u svom glumačkom zadatku ako ga ne upoznam. Uvijek je zanimljivo kada igrate lik koji se temelji na stvarnoj osobi, pogotovo ako je ta osoba još uvijek tu negdje i živa. S druge strane možete se osjećati autentificiranim na neki način nakon što upoznate tu osobu, ali vas to također podsjeća da vi niste ta osoba. Moramo napustiti to i kreirati lik koji je spoj nečijeg stvarnog, vaše fizičke prisutnosti i onoga što stoji u scenariju, tako da je to dijelom konstruirano, a dijelom se oslanja na činjenice onako kako ih shvaćamo. To je prilično komplicirana stvar. I to je fikcija, a ako je prisutna prava osoba, samo će vas podsjećati na to.

Jeste li imali još nekih briga?

Također sam smatrao da ne bi bilo od pomoći da sam ga upoznao i da sam imao jake osjećaje na ovaj ili onaj način prema njemu, jer ova serija istražuje mnoge mogućnosti. Mogućnosti ne samo onoga što se moglo dogoditi, nego i toga tko je on i što ga je moglo motivirati. Mislim da je to bilo jako dobro konstruirano i ne bih smatrao korisnim posegnuti izvan toga te stvoriti svoje poglede na sve to.

Što je bila najvažnija stvar za to da biste na najbolji način prikazali Petersona?

Pretpostavljam da sam želio biti dosljedan. Pokušavate naći bit nečega u što možete biti sigurni da ga pokreće, što ga motivira, što ga je moglo nadahnuti, ali poanta nije bila odgovoriti na ta pitanja na način koji je tako savršeno riješen; bila je to vježba za koju se činilo da se neprestano mijenja i pomiče. Na neki način, scenu za scenom, osjećao sam se kao da glumim više od jedne osobe.

Što vam je najviše pomoglo u pripremi za ulogu?

Puno su mi pomogli Maggie Cohn i Antonio Campos, izvršni producenti i showrunnersi koji su zapravo sve to jako dobro proučili. Oni su obavili istraživanje, zatim konstruirali i stvorili ovu apsolutno pedantnu seriju. Ne znam kako su uspjeli. Sjećam se da sam razgovarao s Antonijem o tome kako je Maggie mogla pohraniti toliko toga u svojoj glavi, taj labirint od osam sati. I bio sam potpuno izvan svog načina rada.

Ovoga puta ste snimali seriju, kako je to izgledalo?

Navikao sam raditi na filmu od 90 minuta do dva sata, ponosan na to što točno znam gdje sam i koja je svrha svake scene, a to nisam imao ovaj put. Držao sam se toga, pokušavao slijediti i, da budem iskren, nisam tada imao sve epizode kad smo počeli snimati pa sam morao razgovarati s Antonijem i Maggie. U potpunosti sam ovisio o tome. Nisam navikao raditi u ovom TV formatu, u razdoblju od sedam mjeseci s materijalom koji mi još nije bio u rukama.

Kako ste se osjećali zbog toga?

Vrlo nesputano. Na neki način, to mi je moglo pomoći jer nisam znao tko je bio Michael Peterson u procesu pripovijedanja, jer još nisam imao sav materijal, pa sam bio jako ovisan Antoniju i Maggie. On bi došao i nešto malo dotjerao ili bi mi rekao da napravim nešto sasvim drugo. Zatim bih otrčao do Maggie i rekao: 'Gdje ta scena ide? Zašto je toliko važno?' Ogroman obim stvari, ne samo za učenje teksta, već i to pokušavanje razumijevanja načina na koji to mogu smisleno odigrati, neprestano su me mučili tijekom tih mjeseci. Stavio sam svoje bilješke na dugački stol i osjećao sam se kao da imam nekakvu kartu jer ta priča ne funkcionira kronološki, što dodatno stvara zbrku. Okrenuo bih stranicu i pomislio 'odakle sad ovo, sedam stranica dijaloga još nisam naučio, kad da to napravim?', a onda bih shvatio da smo to već snimili. Glava mi je bila toliko preopterećena da nisam prepoznavao riječi i rečenice koje sam već izgovorio. Volim osjećaj kad sam potpuno pripremljen za set i u toku sa svime, no sve to ovdje nije moglo biti dalje od toga.

Je li bilo nekih scena koje su vas osobito pogodile?

Prošlo je već godinu dana otkako smo počeli snimati, ali tek četiri mjeseca otkako smo završili. Još sam prilično 'dekomprimiran', pa pokušaj da se jasno osvrnem na trenutke koje bih istaknuo nije baš najlakša stvar. Očito postoje stvari koje su mučne i koje je teško gledati, posebno one u trenucima nasilja ili okrutnosti. To je bilo uznemirujuće i mogu samo zamisliti kako je to moralo biti za Toni Collette jer je morala odglumiti različite verzije toga. Mislim da je to svima bilo jako teško.

Ostaje i dalje nejasno je li Michael Peterson hladnokrvni ubojica ili nevina osoba. Jeste li i o tome raspravljali na setu?

Činilo se to previše očitim pitanjem i na neki način nije najzanimljivije. Ne kažem da to nije važno pitanje, ali na neki način 'Stubište' nije pokušavalo odgovoriti na to i mislim da smo svi to znali. Bio je gotovo mali tabu pitati druge za mišljenje o tome. To stvarno nisu bili uobičajeni razgovori. Znam da su se ljudi usput promijenili; nisu svi imali isti pogled i isti emocionalni odgovor na Petersona. Također mislim da ako bih odgovorio na to pitanje, to bi poništilo svrhu. Provesti mjesece radeći nešto što održava sva ova pitanja na životu, a zatim da jedan glumac kaže: 'Pa ja mislim ovo...' - bila bi to šteta, po mom mišljenju. Ljudi slobodno mogu pogađati imam li mišljenje ili ne o tome i dobrodošli su da to učine.