Gledajući prvu epizodu nove domaće humoristične serije 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer', razmišljala sam o tome kako tvorcima bilo kakvih sadržaja iz žanra komedije u Republici Hrvatskoj uopće nije lako. Ne mislim pritom na onu klasičnu tužaljku o tome kako producenti ne prihvaćaju napredniji humor, jer tvrde da 'Hrvati to ne vole' pa ni na onu da su standardi većine gledateljstvakriminalno niski. Ne kažem da takve tužaljke ne stoje, ali razmišljala sam o nečemu drugome: o onom dijelu gledateljstva koji shvaća i voli napredniji humor, ali je ozbiljno traumatiziran dugom tradicijom loših domaćih TV komedija. Nakon dvadeset (i više!) godina kvazismiješnih budalaština taj je dio gledateljstva, baš kao i ja, gotovo potpuno izgubio nadu da će ikada na televiziji pogledati dobru domaću komediju.

Ljudi poput tvoraca serije 'Nedjeljom ujutro, subotom uvečer' zbog toga, uz ionakotežak zadatak iz rubrike 'budi smiješan i zabavan', rade pod prokletstvom koje su im oporučno ostavili njihovi neduhoviti prethodnici. Ne moraju samo pokazati da imaju dobru seriju - moraju i razbiti gledateljski PTSP iz kojega je niknula vrlo duboko posađena predrasuda: 'Hrvatska humoristična serija? SIGURNO JE RETARDIRANA'!

I prije ekipe Predraga Ličine bilo je onih koji su se pokušavali iskopati iz takvoga drek-nasljeđa, no obično se ne bi uspijevali othrvati potrebi (ili zahtjevima?) za povremenim ubacivanjem izraubanih, ali 'tipičnom gledatelju' probavljivih štosova. Kada bi to ipak učinili - javna bi ih televizija ubacivala u termine koje nitko ne gleda te ih općenito tretirala kao da ih se stidi. S 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer' - barem ako je suditi po hypeu koji joj je prethodio i po prvoj, sinoć prikazanoj epizodi - situacija je, izgleda, nešto bolja.

Kakva je, dakle, bila ta prva epizoda i ima li šanse da nam serija razbije opisanu predrasudu? Kratko i jasno: a) dobra i b) da. Prvo i prvo, pogledali smo nešto duhovito. Ne, nisam pucala po šavovima pod silnim naletima smijeha od prve do posljednje scene, no nekoliko vrlo svježih, potpuno spaljenih i nadasve životnih situacija istinski me obradovalo. Konstantno umiranje od cereka, osim toga, i ne djeluje kao jedina svrha ove serije: ona, osim smješnoće, ima i onaj pomalo detektivskielement, jer tijekom epizode zajedno s junacima otkrivamo što se zbilo u posljednjih dvadesetak sati i kako su likovi upali u nevolju iz početnog prizora. Time se postiže dramska napetost i zadržava pozornost gledatelja, a smijeh izazivaju situacije i kontekst, a ne na silu ubačeni gegovi i replike. Mnogi će jamačno primijetiti da su foru s rekonstrukcijom prethodne noći pobrali od 'Mamurluka', ali to ne smatram zamjerkom. Učili su na dobrome primjeru, a dodali su i sasvim dovoljno vlastitih inovacija.

Drugo, iako su autori u najavama tvrdili da svaka epizoda govori o 'situacijama za koje je teško vjerovati da izvorište imaju u stvarnom životu', upravo je filing uvjerljivosti

onaj koji prvoj epizodi daje jednu dimenziju više od pukih nizanja fora i začudnih okolnosti. Da, priče koje su se odvile oko glavnih junaka doista su neobične, ali svi još od vrtića znamo da je život prepun sitnih anomalija. Zbog toga ga i volimo i zbog toga o takvim događajima još godinama pričamo kada želimo zabaviti sugovornike. Filipovo sumanuto putovanje od Züricha do Ljubljane, pijana prijetnja pilotu drvenom žirafom i posljedično buđenje u slovenskom zatvoru možda su malo preko granice onoga što nas većina čuva u  arhivu anegdota, ali ni trenutka nisu glupi i ni trenutka ne sumnjamo da se nešto slično možda nekome moglo dogoditi. No čak i ako posumnjamo, nije važno - svakako je bolje od neumornog repetiranja fora sa seljakom koji se u gradu ne može načuditi muškome (!!!) frizeru kakvima nas televizija šopa još od 'Naših i vaših'.
Treće - a zapravo tek proširenje drugoga, serija je izrazito urbana. Znam, sad će se mnogi ispovraćati, jer je epitet 'urbano' toliko izlizan da izaziva slično kolutanje očima kao i spomenute loše komedije, no dopustite mi da samo mrvicu razradim. U prvoj epizodi upoznajemo kvartovsku škvadru koja upada u nevolje zbog nesporazuma, propusta, opijata ili potrage za pustolovinom. Iako je s jedne strane riječ o sasvim tipičnim gradskim mladcima kakve svi poznajemo ili i sami jesmo (bili), ta je 'tipična' mlađarija s druge strane slikovita zbog toga što su se scenaristi usudili poigrati s njihovim seksualnim orijentacijama, nacionalnim porijeklom i nekim odrednicama imidža. Učinili su ih raznolikima, a to je upravo ono što i u stvarnom životu čini 'urbanost'. Gradovi su, naime, nastanjeni ljudima različitih etničkih, kulturnih i obiteljskih porijekla, ljudima koji su hetero, homo ili biseksualci, ljudima koji su 'vidjeli svijeta' i onima koji se nisu pomakli od vlastitog kvarta pa, na kraju krajeva, i ljudima koji svakako izgledaju i svašta rade. Zajednički im je gradski ambijent i to što su navikli da se međusobno druže bez obzira na pozadinske razlike. Tvorci serije 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer' to očito shvaćaju i osjećaju, a glumci - bez ijedne iznimke - sjajno, prirodno i uvjerljivo utjelovljuju. Zahvaljujući svemu tome, gledatelji koji dobro poznaju urbano-kvartovske kulise napokon su na televiziji dobili nešto svoje i prepoznatljivo. Jedanput, za promjenu, nismo šutnuti u kut uz napomenu: 'To nitko ne shvaća i to nitko neće gledati.'

Spomenut ću i još jednu bonus-kvalitetu vezanu uz likove: pohvala scenaristima zbog toga što prvu epizodu nisu, kao što se to često čini, uludo potratili na beskrajno objašnjavanje tko su, što su, s kim žive i kakvi su u duši glavni junaci. Za to, naime, uvijek ima vremena, a i mnogo je zabavnije kada se otkriva kroz priču, a ne u nizu statičnih situacija za instalaciju karaktera. Malotko se, međutim, usuđuje naglavce uletjeti u priču bez takvoga predstavljanja u XY slika, no djevojke i momci iz 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer' bacili su se bez straha i - ispalo je dobro! Sve informacije o likovima doletjele su nam usput: nismo baš skroz sigurni je li Srbin gay, ne znamo zašto je Filip bio u Nigeriji, nije nam jasno koja je točno priča sa Sonjom i curama s interneta, a nismo ni svima zapamtili imena. Ne znamo, na kraju krajeva, ni za koga je žirafa i pitanje je hoćemo li uopće saznati, ali vrijedi nastaviti s gledanjem serije bez obzira na to je li riječ samo o završnom šlagvortu epizode ili stvarnom cliffhangeru. Priča im zbog sporadičnosti informacija uopće ne šepa, naprotiv, još je uvjerljivija, jer tako ljude upoznajemo i u stvarnosti, a ako i nastavak bude takav - ne strahujem od ozbiljnijih spoticanja.

Naravno da ni prva epizoda, a vjerojatno ni cijela serija nisu bez mana, ali zasad ću ih zanemariti. Sinoćnja epizoda definitivno ih nadmašuje kvalitetom i toliko je iznad uobičajenog hrvatskog TV-humorističkog bluesa da bi možda čak prošla i izvan tim bluesom opterećenih granica. Ostavimo zato mane po strani. Ako s daljnjim odmicanjem epizoda dođu do većeg izražaja i pokvare prvi dojam (ne bi bilo prvi put), revidirat ću hvalospjeve. No sada - samo zlatne zvjezdice i petica u imenik. Ako ni zbog čega drugoga, zaslužuju ih zbog toga što su nadišli onaj najteži problem s početka članka: blaziranim su gledateljima probudili nadu da će se nečemu iz domaće produkcije opet smijati, i to od srca i iz razonode, a ne u napadu očaja i nevjerice zbog stvarnosti koja ih okružuje.