Jedna od najintenzivnijih televizijskih večeri - ona koja se svakoga tjedna na domaćim kanalima odvija četvrtkom - sinoć je (doduše, ne prvi put) prošla sasvim bez veze. Nije u svim onim političkim, kulturnim ni mozaičnim TV-magazinima koji se svakoga tjedna u doba od 20 do 23 sata prikazuju na domaćim programima bilo ničega kolosalno lošeg, ali ni ičega što bi ostavilo dublji dojam. A nije da nisam tražila. HTV je, doduše, u terminu od 20 sati na prvome programu počeo prikazivati zanimljiv i, kao i sve što odabere legendarni Đelo Hadžiselimović, vrlo gledljiv dokumentarac 'Moć boja', 'Spektar' i 'Paralele' bili su uobičajeno korektni, 'Pola ure kulture' uobičajeno dosadni (čak se ni Hloverka s prilogom nije uspjela zbljeznuti kao što joj je to ne tako rijetka navada), a na Novoj je 'Provjereno' i opet slagalo kolaž ozbiljnih i potpuno trivijalnih tema, krećući se od propasti tekstilne industrije do skokova s litice. Više-manje zijev

No već kada sam pomislila da je još jedna televizijska večer prošla skroz dosadno i naumila se prešaltati na DVD-ove, negdje nakon 23 sata na Novoj TV počeo je 'Standardni postupak'. Šokantan i izvrstan dokumentarac američkog redatelja Errola Morrisa (neki će se možda sjetiti još jednoga njegovog remek-djela, Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma 'Magla rata' ili njegova vjerojatno najpoznatijeg filma 'Tanka plava linija') istražuje pozadinu užasnih fotografija koje su američki vojnici snimili u iračkom zatvoru Abu Ghraib, a na kojima je zabilježeno svirepo mučenje zatvorenika.

'Standardni postupak' definitivno nije lako gledateljsko 'štivo' ni osobito zabavan način provođenja blagdanske večeri pa je zbog toga vjerojatno dobro što je film prikazan u kasnome terminu. Prepun je, naime, mučnih prizora i jezivih svjedočanstava iz okruženja koje podsjeća na barem jednu izmaštanu verziju pakla koju svatko od nas nosi u glavi. Film je, međutim, unatoč tome iznimno upečatljiv i gledatelja navodi na razmišljanje o prikazanim scenama, izjavama ljudi koji opisuju njihovu pozadinu, o kontekstu u kojem se sve odvilo, pa i o samim sudionicima događaja. Sigurna sam da ima mnogo onih koji bi na sve to rekli: 'A što se nas tiču američke gadarije koje izvode po ratovima u kojima sudjeluju?', 'Zašto bismo mi to trebali gledati?' ili 'To su američki gadovi, to s nama nema nikakve veze', ali kao i svaki dobar dokumentarac, i 'Standardni postupak' izvrstan je zato što nadilazi same okvire priče o iračkom ratu i njegovim mračnim stranama. Svi sudionici dokumentarca koji su bili u Abu Ghraibu, naime, rekli su jednu važnu stvar - da su u Irak otišli vjerujući da će ondje braniti demokraciju ili barem čast svoje zemlje, a odande su se, jasno je po izjavama i pokušajima opravdavanja vlastitih postupaka, vratili prepuni dubokog i doživotnog stida. Rat je, kroz njihove nam riječi, postupke i pozadinu događaja govori Morris, upravo takav. Prljav, zao, sramotan i ružan. Nema u njemu ničega čime bi se itko mogao ponositi. Američki je dokumentarist, međutim, odlučio progovoriti o toj mračnoj strani svoje novije povijesti i njegovi su se sugovornici s time odlučili suočiti. Mi ćemo na takvo svoje suočavanje, čini se, barem kada je riječ o prikazivanju na domaćim televizijama u razmjerno udarnom terminu - još morati pričekati.