Dobar je bio Ante Perković jučer u emisiji 'Nedjeljom u dva'. Čak bih se usudila reći i odličan. Dokazao je, kao i mnogi prije njega, da su Stankovićeve emisije točno onoliko dobre koliko je dobro ono što gost sa sobom donese u studio te da to nema prevelike veze s angažmanom voditelja. A Perković je donio mnogo, čak i ako ne računamo knjigu 'Sedma republika: pop kultura u YU raspadu' te dobrohotno zanemarimo pitanje o kriterijima po kojima se u razne emisije HTV-a poziva autore koji su nedavno izdali knjige. Perkovićeva knjiga jest relevantna, pa neću ovom prilikom zanovijetati s time zašto ovoga da, a zašto onog ne te koga se promiče, a koga zanemaruje. Premda me i na nedokazano nervira činjenica da u emisiju vjerojatno ne bi bio pozvan da sve goleme njuške nisu pobjegle na godišnji.

Ozbiljno me, međutim, muči jedna sasvim druga stvar, i to s pravom, jer već vidim da se po internetu nakotilo komentara o nepoćudnim Perkovićevim tezama te naslovi o njegovu, kako ga jedan radikalniji sajt naziva, 'dezerterskom rocku'. Naime, sve ono što je taj glazbenik i kritičar jučer ispričao Stankoviću i predobro mi je poznato, no bojim se da njegove priče ne mogu doprijeti do ljudi koji ne pripadaju jednoj vrlo specifičnoj i ne baš mnogobrojnoj skupini. Pritom ne tvrdim da je ono što je pričao komplicirano niti da su gledatelji koji ne pripadaju skupini iz prethodne rečenice preglupi da bi to shvatili, nego tvrdim da je riječ o diskursu jedne male generacijske supkulture. Ante Perković joj pripada, Aleksandar Stanković joj pripada, ja joj pripadam i sigurno sve troje poznajemo pristojan broj drugih pripadnika. No naš je udio u cjelokupnom stanovništvu Hrvatske doista promilski. Prvo, zato što je riječ o generaciji rođenoj u vrlo uskom vremenskom intervalu, otprilike između 1968. i 1973. Drugo, zato što je riječ o ljudima kojima su točno određena vrsta glazbe i pop-kulture odredile život. I zato se bojim da nas je malo koji smo doista prepoznali ono o čemu je pričao i koji ga zbog toga ni na koji način ne osuđujemo, nego duboko razumijemo.

A evo u čemu je stvar. Pripadnici generacije o kojoj pričam početkom su rata u Hrvatskoj imali između 18 i 23 godine (rekoh već, rođeni su negdje između 1968. i 1973.). Drugim riječima, bili su neformirani i neinformirani klinci. Izdvojimo li još iz te dobne skupine one kojima su glazba i pop-kultura o kojoj priča Perković bili važni, riječ je o klincima koje su svi užasi devedeset prve dočekali u potpuno nestvarnom rokerskom mjehuriću, daleko od svake zbilje. Bili su to klinci koje je puno više zanimao novi album Ekaterine Velike nego osnivanje nove stranke u nekakvoj baraci, klinci koje je puno više zanimao film 'Kako je propao rock'n'roll' nego kako propada Jugoslavija i koje je od svih turbulentnih događaja u istočnoj Europi više zanimao Pink Floydov spektakl 'Wall' nego stvarno rušenje berlinskoga zida. Neumorno ponavljanje riječi klinci vrlo je namjerno.

Tim su se klincima klincima onda, međutim, počele događati stvari koje ni brojne odrasle, formirane ličnosti nisu u stanju provariti kako treba jer nisu normalne i nikome se, ni u kojoj dobi ne bi trebale događati. Nekima su po glavama počele padati bombe, neke su potjerali iz kuća po čijim su zidovima do jučer lijepili Azrine postere, nekima su uvalili pušku u ruku i poslali ih da se za domovinu bore u sela za koja su dotad samo usput čuli u Dnevniku, nekima pobili roditelje, rodbinu ili prijatelje, a nekima se nije dogodilo ništa ni približno toliko strašno, ali su čamili po skloništima i bojali se. Najprije su se bojali da im se ne dogodi sve ono što su gledali na vijestima ili slušali u tutnjevima topova u daljini, a zatim da će ih netko, zbog svega onoga što su do jučer lijepili po zidovima i umetali u kasetofone, prozvati neprijateljima.

Ja se dobro sjećam tih vremena, sjeća ih se i Ante Perković, a sjeća ih se i Aleksandar Stanković. Obojica su o tome vrlo iskreno pričala u jučerašnjoj emisiji 'Nedjeljom u dva'. Onih nekoliko promila iz iste skupine kojoj pripadaju i voditelj i gost zacijelo su se, baš kao i ja, živo prisjetili koliko ih je zbunjivalo kada ih se prozivalo neprijateljima zato što kod kuće imaju tri ploče Partibrejkersa. Mnogi su, baš kao i ja, doživjeli da ih čak i vršnjaci podozrivo gledaju kada među omiljene filmove naglas uvrste 'Ko to tamo peva', a sigurno se sjećaju i da se u to doba na televiziji nisu prikazivali ni neki filmovi i serije hrvatske proizvodnje, poput 'Velog mista' i 'Štefice Cvek u raljama života'. Na radiju pak nisi mogao čuti ni neku glazbu hrvatske proizvodnje, poput Azre ili Haustora, koje nisu puštale čak ni radiostanice koje su se ponosile svojom neovisnošću i revolucionarnošću, poput Stojedinice. Kad bi netko i rekao da bi rado poslušao/pogledao nešto iz tog bunkeriranog taloga prošlosti, nerijetko bi mu, kao iz onog topa u daljini, doletio odgovor: 'Idi si onda u Srbiju'. Pa smo se naučili skrivati podsjetnike na vlastitu mladost, lijepiti lažne etikete preko videokaseta s nepoćudnim filmovima te u javnosti priznavati samo ljubav prema Nirvani. Sve smo to činili iako nam većini nikada nije postalo sasvim jasno zašto bismo zbog filmova i glazbe koje volimo morali otići u Srbiju. Ni zašto filmovi i glazba koje volimo znače da ne volimo svoju zemlju.

No neosporna je činjenica da su se muzika koju smo nekada slušali, filmovi koje smo nekada voljeli, pa čak i neka odjeća koju smo voljeli nositi – iz nekog nama ne posve jasnog razloga preko noći pretvorili u simbole svega protiv čega se moramo boriti. Ono što smo smatrali tek slatkim dijelom svoje mladosti i odrastanja etiketirano je nazivom 'jugonostalgija'. A kada ti je u to doba netko rekao da si 'jugonostalgičar', bilo je to skoro kao da te nazvao četnikom. A kada te netko nazvao četnikom, imao si razloga za strah. Uz to još i, naravno, nisi htio biti četnik.

Tu dolazimo i do onog drugog momenta koji mogu razumjeti samo nekadašnji klinci iz gore definirane skupine. Za razliku od onih koji su bili nešto stariji od nas, i koji

su vrlo dobro znali tko su, kakvi su i što se oko njih događa, mi se nismo znali braniti od takvih kvalifikacija. Malo nas je u toj dobi i u tim okolnostima znalo jednostavno reći: 'Ne seri. Nisam četnik zato što slušam EKV!'. Nismo bili dovoljno odrasli da na takve etikete odgovaramo člancima i sprdnjama u 'Feralu', nismo bili dovoljno zreli da bismo na njih samo odmahivali rukom, a usput smo se još i previše bojali. Ne samo toga da će nas prozvati neprijateljima, nego i svega ostalog što se oko nas događalo. Rata, kaosa, stvarnog neprijatelja. A za razliku od onih koji su bili mlađi od nas, neke su među nama i službeno pozivali da se o svojoj odanosti i očitujemo. I zbog toga se onda događalo da u tim nenormalnim okolnostima nekadašnji rokerski alternativci, nekadašnje punkerske ikone, nekadašnji apolitični klinci – u birtijama pjevaju 'Juru i Bobana' i 'Čavoglave' ili u skloništu rone ganute suze nad 'Mojom domovinom'. Sve su to bile epizode kojih će se štokoji rocker, alternativac, punker ili azroljubac poslije sramiti, ali definirale su nas kao vjerojatno najizgubljeniju generaciju u povijesti Hrvatske. Htjeli smo pop-kulturu svoje mladosti, ali htjeli smo i dokazati da zbog toga nismo neprijatelji. Završili smo kao face koje ni dan-danas nisu sigurne što nam se dogodilo s mladošću, zašto je ono što smo u njoj voljeli nepoćudno (jer nitko od nas, kvragu, nije bio obožavatelj Aleksandra Rankovića ni Slobodana Miloševića!) te zašto nas i dan-danas nazivaju 'dezerterskim rockerima' ili 'jugonostalgičarima', iako nikamo nismo dezertirali, a za sve nam Jugoslavije ovoga svijeta puca prsluk odavde do 'Kulušića'. Završili smo i kao face koje nisu sasvim sigurne zašto smo u onih nekoliko strašnih trenutaka morali s društvom otpjevati 'Čavoglave' da bismo dokazali kako nismo četnici niti kod kuće kujemo planove o ponovnom osnutku CK SKJ samo zato što volimo Idole.

Drago mi je zato što je Aleksandar Stanković u svoju emisiju pozvao jednog pripadnika 'moje' skupine koji je barem utoliko manje zbunjen da je o cijelom tom fenomenu i filingu napisao knjigu. Pa makar urednik emisije 'Nedjeljom u dva' time samo popunjavao ljetnu sušu među gostima koji bi zacijelo bili zanimljiviji većem broju gledatelja. I bez obzira na to što ih je možda tek stotinjak shvatilo ono o čemu je Perković pričao. A za onih desetak preostalih pripadnika naše skupine koji nisu uhvatili emisiju...