Novinarski put Ognjena Golubića krenuo je još kad je kao učenik slavonskobrodske Osnovne škole Mika Babić 1987. godine dobio priliku raditi u omladinskoj emisiji na tadašnjem Radiju Brod. I danas ga novinarstvo u potpunosti ispunjava i čini sretnim. Vedar i šarmantni Slavonac pasionirani je sportaš i ljubitelj kratkih dokumentarnih formi, a kako je u svojoj gradskoj četvrti pokrenuo niz akcija za gradnju škole, vrtića, pješačkih staza i parkovnih površina, prozvali su ga 'herojem Kajzerice'.

Malo je ljudi na televiziji proteklih tjedana - je li vas strah? Kako se osjećate ulazeći u studio, u kojem ste 'nezaštićeni'?

Da nam radi naša šminka, radni dan nas u 'Dobrom jutru' bio bi skoro identičan kao i prije korone. Ovako smo bijeli kao sir ulazili u studio pa me nekoliko prijatelja pitalo jesam li dobro. Odlučio sam to promijeniti pa sam slobodno vrijeme iskoristio tako što sam na balkonu čitao knjigu i lijepo preplanuo. Sad me opet pitaju jesam li se to malo pretamno našminkao.

U redakciji smo naučili raditi u svim uvjetima, a kako idemo cijelu godinu, najbliže ovim uvjetima je primjerice srpanj i kolovoz, kada je HRT prazan zbog godišnjih odmora. No program nikada nije stao, pa smo se prilagodili tako da smo pomaknuli goste na tri metra od nas, a brojni nam se javljaju i videovezama. Mi voditelji sjedimo jedan od drugog neuobičajeno daleko. Što nam, čini mi se, najteže pada! Straha nema, osim kada se za vrijeme emisije studio malo zatrese zbog potresa… No, eto, i na to smo izgleda oguglali. Luda neka vremena.

Kako sada izgleda vaša dnevna rutina?

Ono što nam je novina način je komunikacija preko grupe na WhatsAppu. Prije smo imali redovite dnevne redakcijske sastanke. Postoji plan tko je kada voditelj ili urednik, tko ide na teren i koje ćemo teme obrađivati. Svatko od nas ima dva ili tri dana kada je na Prisavlju, a sve ostalo dogovara se od kuće. Moram priznati da sam konačno krenuo završiti neke davno snimljene materijale – jer za njih nikada nije bilo vremena, a bilo je i dnevnih zadataka koji su se mogli montirati od doma.

Slovite kao radoholičar i osoba na koju se može osloniti u bilo kojoj žanrovskoj formi. Možete li nas podsjetiti što ste sve radili u karijeri?

Uf, novinarstvom sam se počeo baviti kao klinac od četrnaest godina, kada je urednik Radija Brod i tadašnje omladinske emisije 'Radio Far', u Brodu omiljen i radijski voditelj Dražen Kasun, došao po nas nekoliko u osnovnu školu. I tu je sve počelo. Kad imaš dobrog mentora i nevjerojatnu ekipu ljudi koja s nevjerojatnim entuzijazmom radi svoj posao, veoma je jednostavno uskočiti u taj vlak i zaljubiti se u novinarski način života. Tadašnji radio bio je samo početak jer sam paralelno piskarao nešto za lokalni Brodski list i tadašnje omladinske novine LOB. Poslije se u mom Slavonskom Brodu otvorilo dopisništvo HRT-a. Kratko vrijeme radio sam i na novootvorenom Radiju Slavonija, a od 2000. sam na Prisavlju u Zagrebu. Vodio sam i uređivao manjinski mozaik 'Prizmu', 'Hrvatsku danas' i pomalo kao novinar radio za otprilike pola redakcija na HTV-u.

Što vam je od toga bilo najdraže, najzahtjevnije, a što najmanje drago?

Često spominjem da najviše volim raditi reportaže o običnim ljudima i njihovim životima. Kako volimo reći, tople ljudske priče. To su i najiskreniji trenuci, na kraju dana imate nove poznanike, a ponekad steknete i nove i dugogodišnje prijatelje. Volim raditi reportaže o sportskim, glazbenim, gospodarskim ili društvenim uspjesima malih i velikih samozatajnih ljudi jer su po meni oni neiscrpna snaga ovog društva i daleko od naslovnica svih medija. Najmanje volim raditi s političarima. Kroz moje duge godine karijere nagledao sam ih se svakakvih i najžalosnije je to da jedno govore, drugo misle, a treće rade – najčešće u svoju korist. Čast izuzecima!

Imate li neki neizostavni ritual, nešto bez čega ne možete zamisliti dan?

Nisam neki kavopija, ali mi je ritual popiti kavu ujutro. Prije smo je mogli naručiti na šanku na HTV-u, a sada se dogovaramo čiji je red da donese termosicu na posao. Još nitko nije zaboravio… Nadam se da i neće.

Urednik ste i voditelj emisije 'Istrage prometnih nesreća'. Kako vam je skakati iz jednog sektora u drugi?

Pa skakanje iz sektora u sektor drugo je ime za emisiju 'Dobro jutro, Hrvatska'! Iako se zna dogoditi da imamo dvije slične teme, obično počinjemo dan, primjerice, pošumljavanjem Hrvatske, pa govorimo o zdravoj prehrani, putopisu s Himalaje, novom glazbenom broju tamburaša iz Slavonije, školskoj priredbi osnovaca iz Bistre pa malo o sigurnosti u prometu. No baš zato naš je posao izazovan i beskrajno zanimljiv.

Emisija 'Istrage prometnih nesreća' krenula je s početkom prošle godine. Voditelj projekta Ranko Varlaj imao je ideju da Nacionalni plan sigurnosti u prometu postane dostupniji većem dijelu svih sudionika u prometu i da pokušamo apelirati na veću savjesnost svih nas. Jer smo, htjeli mi to ili ne, sudionici u prometu! Ono što je pozitivna stvar to je da se pogibelji na hrvatskim prometnicama odnedavno mediji češće bave, a i broj poginulih je manji. No ono što je katastrofalni podatak to je da, otkada smo krenuli s emisijom, niti jedan tjedan nije prošao a da netko u Hrvatskoj nije smrtno stradao. To su na stotine ljudskih sudbina i priča iza svake takve tragedije i našom emisijom pokušavamo apelirati da takvih situacija bude što manje.

Stalno ste u programu uživo, posao vam je stresan, a djelujete vedro i opušteno.

To je takav posao! Trebate vidjeti kakvi smo kad se kamere ugase. (smijeh) Šalim se. Uvijek je zabavno, ima stresnih situacija, istina sada manje nego prije, no u tri i pol sata emisije uživo uvijek nešto može poći po zlu. Ne dođe gost, ne radi mikrofon, pukne reflektor pa se stresemo, ne možemo uključiti kolege iz nekog centra, a realizatori nam ne kažu što je umjesto toga… Ma mogao bih nabrajati do prekosutra. No glavno je to da su smijeh i dobra atmosfera uvijek najbolji lijek za sve nepredviđene situacije.

Čujem da najviše volite putovanja i dokumentarce. Je li to točno?

Relativno nedavno smo se kolega Branimir Farkaš i ja vratili iz Švedske i u tri dana snimili šest reportaža za 'Dobro jutro'. Kada si u inozemstvu, sve ti je zanimljivo, pa smo s veseljem prebacili normu. Moram priznati da mi je svaki teren izazov, pogotovo u mjestima u kojima nikada prije nisam bio. Upravo tako… u posljednjih nekoliko godina najdraže su mi upravo kratke dokumentarne forme. Nešto poput malih putopisa s nekom pričom u pozadini.

I privatno uživate u putovanjima, ali u njima nalazite i inspiraciju za rad. Zar kod vas nema odmora?

U posljednjih nekoliko godina skupio sam dovoljno novca za videoopremu koja zadovoljava HD standarde pa guštam na svim putovanjima na koja sam uspio otići. Naravno da tada najviše ispaštaju oni koji su na putu sa mnom jer se ništa ne može snimiti na brzinu i u hodu. Srećom, moji prijatelji i obitelj imaju razumijevanja, a i konačni proizvod, kažu, bude zadovoljavajući. Tako sam sa svakog putovanja u zadnje vrijeme snimio barem jednu reportažu. U veljači jednu iz Južnoafričke Republike, a upravo sada montiram filmić iz Tajlanda, Kambodže i Vijetnama…. Na neki način taj rad je za mene vrsta odmora i punjenja baterija.

Brz tempo rada neminovno donosi i gafove. Sjećate li se nekog?

Da jednoga. Najčešće zbog brze izmjene gostiju kažemo pogrešno ime ili titulu sugovornika. A ponekad najavimo reportažu koja je na programu za koju minutu… Meni najdraži gafovi dolaze s početka karijere, a neke moje kolege rado mi ju vole spomenuti. Za vrijeme rata u programu s terena direktoru pošte postavio sam pitanje: 'Nalazimo se u pošti, možete li mi reći gdje se nalazimo?' Na moje nespretno pitanje dobio sam sasvim očekivan odgovor. Naime tih dana pošta je otvorila vrata za korisnike u izmještenim podrumskim prostorijama koje su ujedno bile sklonište. Druga epizoda bila je s utakmice NK Marsonija. Kolega Marin Kovačević taj put nije mogao raditi sport pa sam uletio ja. Kako je utakmica završila netom prije Dnevnika, trebali smo poslati golove do sportskih minuta. To smo i učinili, a odmah nakon toga morao sam montirati i reportažu za kasniji program. U nekom trenutku shvatio sam da sam za Dnevnik poslao gol koji to nije bio jer je poništen zbog zaleđa – identičan onome koji je postignut iz veoma slične akcije nekoliko minuta kasnije. Srećom, nitko nije skužio jer je gol iz obje situacije postigao isti igrač!

Pasionirani ste sportaš. Vozite bicikl, igrate košarku, planinarite, trčite. Kad sve stignete?

Gdje ima volje, ima i načina. Za sve vam treba samo sat ili dva dnevno. Trčim kada moje cure već lagano idu spavati, a bicikl vozim vikendom. Sada zbog korone i puno češće.

Posebno ste vezani s kćeri. Kakav odnos imate s njom?

Ulazimo u pubertet. Sve me manje treba. Ali još uvijek se znamo svatko u svojoj sobi spojiti na videoigrice pa sam neiscrpan izvor zafrkancije jer ona zna, a ja pojma nemam! Volimo zajedno putovati, šetati po Medvednici i tu i tamo napraviti krug na biciklu. Kao i svi tinejdžeri, ima druge prioritete pa sam nekad s prvog ili drugog mjesta trenutačno došao u borbu za ostanak u prvoj ligi.

Poznaju vas kao heroja Kajzerice. Što ste sve uspjeli postići? Je li to vaš omiljeni kvart?

Heroji su, uz one u medijima mnogo puta nabrojane, tete u dućanima, čistačice u bolnicama, dostavljači, vozači i poljoprivrednici. Heroji su oni koji skoče u nabujalu rijeku i oni koji te spase iz požara. To su za mene heroji. E sad odgovor na ovo pitanje. Jedna naša kolegica nahvalila me u jednoj dnevnoj tiskovini s tim naslovom. Pokrenuo sam inicijativu za izgradnju vrtića i škole na Kajzerici. Inicijativa se iz jedne kapi pretvorila u potočić, a poslije u snažnu rijeku desetaka građana koji su od gradske uprave tražili ono što im pripada po svim standardima zapadne Europe. Kad plaćaš najviši prirez u Europi, kad plaćaš komunalnu naknadu koja nije mala, onda očekuješ da se u tvom susjedstvu taj novac i vidi. Onda ne želiš da taj tvoj novac odlazi na nečije skupe automobile i odijela, nečije vile i bazene, nečija putovanja u inozemstvo. Ne želiš da te prave budalom jer je sve to tvoj, a ne njihov novac. Nakon što smo se izborili za vrtić i školu jezgra stanara Kajzerice, nas svega šest, nastavila je borbu za ljepši kvart. Osnovali smo udrugu Zakaj? Za Kajzericu! i moram reći da smo pomalo uspjeli pokrpati brojne rupe u asfaltu, zamijeniti i postaviti novu rasvjetu te odraditi još na desetke akcija, a sve za ljepši kvart. U inat političarima na vlasti koji svakim danom žele da propadne naša inicijativa. Ako smo zbog toga heroji – neka smo!

Koliko često odlazite u svoj rodni grad?

Slavonski Brod grad je koji obožavam. Grad nevjerojatnih potencijala i iznimnih ljudi koji su zadužili i oduševili ne samo Hrvatsku, već i cijeli svijet. Posjetim ga kad god mogu i toplo se nadam da će ova pandemija što prije završiti kako bih mogao ponovno na najveći hrvatski trg, korzo i na kej, najljepše šetalište u Hrvata.