Karijera Željka Pervana počela je sredinom 80-ih na Omladinskom radiju, kada se na nagovor Vinka Grubišića pridružio 'Zločestoj djeci'. Kad je OTV počeo s emitiranjem, vodio je brojne, uvijek rado gledane emisije, a usto je pisao za Vjesnik i Večernjakov Ekran.

Svoje je emitiranje legendarna 'Večernja škola' započela na zagrebačkoj OTV televiziji još 1995. Nastala je tako što je Pervan dobio zadaću napraviti emisiju 'koja ništa neće koštati, a mora biti super'. Prvo se, priznao je ranije, sjetio škole jer 99 posto ljudi ima to iskustvo, a onda mu je bilo lako napuniti je sadržajem. Potom su mu se pridružili Mladen Horvat i Zlatan Zuhrić Zuhra, pa Ahmed El Rahim kao Antimon. Nakon 15 godina kreću s uveseljavanjem publike na turneji po Hrvatskoj i regiji.

'Večernja škola' kreće na turneju širom Hrvatske. Možete li nam otkriti neke detalje na koje ćete se fokusirati u 'Posljednjoj Večernjoj' - što spremate?

Kao i uvijek, fokus nam je na procesima, na ponašanju i odnosima među ljudima. Rođenje, odrastanje, ljubav, zavist, žudnje, ambicije... Nastojimo izbjeći događaje i ljude koji trenutno zaokupljaju pažnju javnosti. Fokus na njih slabi pogled na ono važno u našim životima. Prolaznost, nebitnost nečijeg bljeska u medijima, ako nije proces koji traje, može biti inspiracija, no, upravo suprotno, svodi vas na njihovu ravan.

Nakon hrvatske turneje smiješe vam se gostovanja u regiji. Gdje ćete sve gostovati?

Mislim da je riječ o Sarajevu, Mostaru, Ljubljani... Ne znam ni sam što se uistinu događa na tom planu. Možda je bolje da nam se samo publika smiješi, a ne još i gostovanja u zemljama sličnog govornog područja.

Neke vaše replike i izjave iz 'Večernje škole' (kao i drugih projekata koje ste stvarali) pamte se i koriste u svakodnevnom govoru; zapažanja vas i vaše ekipe iz 'učionice' i danas su aktualna. Jeste li bili svjesni toga da radite nešto 'veliko', što će postati kultno?

Mislim da to, ako je istinito, ne možete znati. Takovo nešto raste izvan vas, niste toga svjesni. Obično je jedan od sigurnih znakova poremećenosti pomisliti da upravo ti, neprovjereno u vremenu, radiš nešto veliko, kultno. Bio sam svjedokom padova nekih znanaca upravo zbog takvog uznošenja. Lako je povjerovati okružen istomišljenicima, interesom otrovanim bićima, ljudima bez tezulja koji vas, tapšajući po leđima, uvjeravaju da će to ući u anale. Na kraju uđeš, razočaran, sam u sebe tješeći se da publika ne razumije tvoju veličinu. Bolje je imati samopouzdanje prošarano samokritikom, za svaki slučaj. Teško je sebi vjerovati na riječ.

Što mislite, zašto takvog duhovitog sadržaja više nema na televizijama? Zar je nekada bilo više slobode?

Nije stvar u slobodi. Treba znati što ćeš s njom. Riječ je o ljudima, formatima, medijskom izričaju. U SAD-u ima desetak dobrih autora. To vam sve govori. Previše je faktora, a formule nema. Ali dok postoji plaćena publika koja se smije i plješće na zapovijed, sve je pod kontrolom.

Mnoge čudi kako to da ste rasprodali pet dvorana Lisinski svojim stand-upom, a nema vas primjerice na nacionalnoj televiziji.

Star sam, oronuo, ponavljam se i nisam više duhovit. Mora da je istina blizu.

Koliko se vaš humor promijenio tijekom godina s obzirom na sva društveno-politička događanja? Koliko je danas teže biti duhovit u odnosu na početke 'Večernje škole'?

Nije se promijenio mentalni sklop usprkos zamoru materijala. Slično se događalo 1602., kada je brat ubio brata zbog kraljevstva. Ljudi su isti, uzalud mikrovalna i mobiteli, nema moralnog napretka, osim izvana, zbog kazni i propisanih obrazaca ponašanja. Duhovit se ne može postati ili prestati biti duhovit, isto mi je, ali motivacija može presušiti, malo-pomalo, živiš više prema unutra nego prema van pa se tako čini, ali...

Što je s vašom autorskom kazališnom predstavom koju ste najavili prošle godine?

Radim, radim...

Smeta li vam to što ljudi kad vas sretnu očekuju da ih nasmijavate, da budete duhoviti?

Na sreću, malo je takvih. Obično su ljudi normalni i kulturni. Barem velika većina.

Pratite li neke satirične projekte poput 'News bara', novonastale komičare, stand up umjetnike?

Ne pratim baš redovito, ali ono što sam pratio - fenomenalno je. Samo treba tako uporno vrebati priliku, nikada ne odustajati.

Jeste li još politički aktivni i jeste li požalili što ste uplovili u te vode?

Politički aktivni smo svi, htjeli mi to ili ne. Riječ je bila o pomoći, koliko sam mogao, čovjeku kojeg znam 30 godina. Uvijek sam na raspolaganju za prijatelja, nema tu žaljenja. Nema plovidbe vodama, iako volim brodove, ali zbog pecanja.

Ne krijete da vam je duhovnost na istaknutom mjestu u životu, a malo tko iz javnog života usudi se tako otvoreno govoriti o vjeri. Što mislite, zašto je to tako?

Ako ima takvih primjera, a ja iskreno ne znam, žao mi je zbog toga. To je duboko osobna stvar i ne priliči propitivati ljude o njihovoj vjeri. Ono što je najčvršće u meni ne mogu prenijeti nikome, bolje je tako. Ne bi bilo promjena na bolje u čovjeku kada bi bila riječ o znanju, a ne o vjeri.

Prepoznajete li sebe u svojoj djeci?

Joj, ne prepoznajem. Imam žensku djecu.

Imate tri unučice i unuka. Kako provodite vrijeme s njima?

Vozim u prve razrede, pričam blesavo-zanimljive priče, lažem o divovima, nosam malene i ljubim do iznemoglosti. Njihova nevinost, svetost me ozdravlja.