Osim velike slavljeničke turneje, uz pomoć obožavatelja ponosno su objavili posebno dvostruko izdanje svojih najvećih hitova '30 pjesama za 30 godina'. Malo domaćih bendova može se pohvaliti karijerom kakvu imaju nezaustavljivi rokeri iz Županje, a svoju obljetnicu obilježit će i monografijom, biografijom, a u njihovom gradu predstavljena je i izložba u parku Zavičajnog muzeja Stjepan Gruber. S Perom Galićem smo se prisjetili kako je sve krenulo.

Kad ste počinjali davnih ratnih godina, jeste li očekivali ovakav uspjeh, voljenost i trajanje?

Tih godina molio sam da sutra dođe, a ne čak 30 godina... Ali okej, naravno da su tu bile nada i vjera. Bez toga ne bismo ni počeli sve što smo počeli i zamislili svoj put. Nimalo nije bilo izgledno da će to potrajati na taj način. Ali drago nam je da je to tako dobro primljeno među dragim ljudima, prijateljima, našom publikom koja nas prati cijelo vrijeme. Da nema tih ljudi, mi bismo sigurno svirali, ali na nekim svojim zabavama, prijateljima. Oni su nas prepoznali kao što smo mi prepoznali našu glazbu. Apsolutno im želim zahvaliti na svakoj suradnji, svakom susretu.

Malo bendova doživi 30. godišnjicu u istom sastavu. U čemu je vaša tajna uspješnih odnosa?

Nema puno tajni, spomenuo sam maloprije - mi smo tad to voljeli, volimo i danas na isti način i neizmjerno smo sretni jer ono što znamo možemo iznijeti pred publiku. U ovoj smo postavi 28 godina, zajedno nastupamo, putujemo, poštujemo se... nema tu puno pameti. Znamo da je tu svaki ponaosob u ovoj priči zato što istinski voli ono što radi, a skupa super funkcioniramo.

Na koji način ste sve proslavili veliku obljetnicu? Među ostalim je održana velika izložba u Županji.

Jedino kako je najbolje slaviti je pjesmom, znači svirati i iznositi svoj svijet pred ljude. Zahvaljujući Mariju Vestiću, koji je od prvih dana i pjesme 'Jednom kad noć' uz nas, trajemo, a obljetnicu obilježavamo koncertima diljem Lijepe Naše i šire. Naši Županjci su bili prva publika koja nas je zavoljela i prepoznala. Neki od njih su se rodili za to vrijeme i došli su s prijedlogom za izložbu o 30 godina benda koji je krenuo iz Županje, a i danas smo ovdje tako da smo neizmjerno zahvalni za to što su napravili krasnu retrospektivu. Organizirao su izložbu materijala koji su obilježili karijeru benda, od najstarijih fotografija, ulaznica, plakata, novinskih članaka do nagrada, prvih gitara i raznih suvenira. Nastojat ćemo biti ono što smo danas u ovom našem malom kraju, ali velikog srca, koji voli što god da se ovdje dogodi. Počevši od glazbe do sporta, jer imamo puno kvalitetnih mladih ljudi za koje se nadamo da će se uspjeti na što bolji način pokazati u budućnosti.

Po čemu pamtite odrastanje u Županji? Na kakvoj ste glazbi odrasli?

Počeci su svima bili šareni. Već u tinejdžerskim godinama krenule su svirke s bendovima u garažama. U to doba u Županji se puno sviralo i na dosta mjesta. Bio je to rock'n'roll u svakojakom obliku i to nas je uzelo i onda je krenulo. Sklapali su se dogovori jer već u školi se prepoznavalo tko što sluša i svira. Krenula je priča s prvim bendovima pa sve do tih ratnih godina. Duh glazbe bio stalno prisutan. Bilo je tu i bit će još rock'n'rolla.

Kako je izgledao vaš glazbeni put prije suradnje s članovima Opće opasnosti?

Postojali su tu neki bendovi starije generacije koje smo slušali, a oni su čuli da imamo nešto zanimljivo. Bili su među njima jedan od dobrih prijatelja i moj kum Zlatko Domaćinović, pa Dragan Draganović, pa sam pjevao sa starijom ekipom. Upoznavali smo se kroz razne bendove pa je stigla i ekipa - Žiža (današnji gitarist benda), Sojka (drugi gitarist) i polako ostali članovi. Skoro svako mjesto imalo je svoje gitarijade na kojima smo se nalazili, svirali i tako gradili svoj put.

Dođe li ikad do razmirica u bendu? Tko tad gasi vatru?

Volio bih da nitko nikada nema problema i da je sve super, da nitko nikome ne treba objašnjavati zbog čega je nešto ovako ili onako. Naravno da imamo različite priče, stavove i razmišljanja, ali u jednom smjeru, na jednom putu i u načinu na koji razmišljamo o glazbi koju ćemo donijeti pred publiku. Nema tu gasi-pali vatru kad se nešto događa. Vatra izbije, izgori, pepeo se zgrne i idemo dalje bez velikih rana. Svakako je prvo i osnovno u tome da smo izdržali 30 godina i bilo bi pošteno da tako nastavimo.

Nedavno ste se vratili iz Kanade. Kako ste prihvaćeni ondje, ima li najava za povratak, možda proširenje turneje?

Dobar je bio taj izlet u Kanadu, jako nam je drago da smo to uspjeli. Svaki put kad smo razgovarali o tome kako publiku dovesti pred nas, shvatili smo da je lakše dovesti nas pred njih. Super je bilo, od polijetanja do slijetanja, i prošlo je sretno. Bili smo prihvaćeni od prvog dana. To su kontakti kojen smo sklapali u zadnjih godinu dana jer nije to tako lako poći tamo i stati na pozornicu. Koncert je bio super odrađen s obje strane i moramo zahvaliti ekipi iz Bura Entertainmenta koja nas je dočekala i ponovo pozvala. Tako da će biti suradnji i posjeta.

Imate jedan od najbolje posloženih fan klubova, obožavatelje koji vas prate na svim koncertima, putuju iz udaljenih gradova na vaše nastupe. Sjećate li se nekog najluđeg poklona ili situacije koju su vam priredili?

Znaju oni dobro koliko se volimo i taj odnos je takav od prvog dana. Jedno od većih iznenađenja i stvarno pomalo nestvarnih baš je iz posjeta Kanadi. Prije koncerta, dok smo se pripremali, organizator stiže i moli da se slikamo s četiri osobe jer poslije neće moći, a na vrata dolaze ljudi iz Hrvatske, konkretno iz Labina i Zagreba, koji su doletjeli na koncert u Kanadu. Bilo je to ogromno iznenađenje svima i stvarno - kako zahvaliti ljudima? Osigurati ponovno dobar koncert. Oni pune svoje baterije, kao i mi, tako da smo zajedno i neizmjerno smo zahvalni na svemu tome.

Kako živite kad se ugase svjetla reflektora?

Po kad se ugasi svjetlo, u mraku se, naravno, ne vidi ništa (smijeh). Moramo prije svega shvatiti da je to posao da bi bio uspješan i trajao toliko godina. Prema tome se odnosimo tako da se zna što, kada i kako treba napraviti. A kad taj posao prođe, pođete kući. Onda je tu svakom najvažnija obitelj, a neizmjerno smo zahvalni što nas mogu prihvatiti ovakve. Jer svaki dan u kojem izbivamo iz kuće neizmjerno nam fale. Više od pola godine, čak i više od pola godine nismo kod kuće, a kad možemo biti zajedno, nastojimo 100 posto uživati. I tako to funkcionira, evo, dobrih 30 godina.

Osim s bendom, sa suprugom Ivankom, likovnom umjetnicom, obilježili ste okruglu bračnu obljetnicu. Koja je formula vaše bračne harmonije?

Nema me kod kuće i toliko izbivam da ne stigne ni biti nekakvih velikih poteškoća. Naravno, gledamo da i kad nismo zajedno sve funkcionira, jer stvarno je velik broj nama izuzetno dragih ljudi oko nas. Ali to je respekt, respekt prema svemu tome, poštujemo jedno drugo. Kad smo se upoznali, znalo se od prvog dana da je to - to i danas sve okej funkcionira. Ona slaže svoje boje, ja svoje note, i to je skladna priča koja se može stvarno staviti na platno.

Sin Sebastijan je u glazbenim vodama, kći Dajana pjeva, a jesu li glazbene gene naslijedili i unučići?

To može potvrditi samo staru izreku da je genetika stvarno bitna stvar. Nije to mudrost, ali evo, ta neka glazba koja se kotrlja onim zamotuljcima DNK prenijela se i na djecu, pa i na unučad. Dobro, teško je govoriti u noć, a David ima tu neku svoju notu, ali drago mi je da se bavi i sportom, to je prije svega jako bitno u ovim njegovim godinama. Ovo drugo će doći kad bude trebalo i ako bude trebalo, a ima nas, hvala bogu, dovoljno da pripomognemo. Katja je još djevojčica, zabavlja se na svoj način, tako da nas veseli da ćemo kao i do sada moći pjevati neke zajedničke pjesmice.