Davor Rostuhar jedan je od nekoliko aktualnih hrvatskih svjetskih putnika i putopisaca koji su u zadnjih desetak godina iskočili na književnoj i estradnoj sceni i ubraja se u onu vrstu takvih ličnosti koje neke ljude fasciniraju, a neke živciraju. Dijelovi zemaljske kugle po kojima je plužio bez sumnje su zanimljivi svima koji vole nepoznato i neistraženo, pogled na putovanja i život koji iznosi u svojim knjigama obično se sviđa svima koji i inače vole nešto malo produhovljenosti bez prevelikih komplikacija, a bezvezan je uglavnom ljudima koji njegov lik i djelo doživljavaju kao isfuravanje. Osobno bih se uvrstila negdje između te dvije skupine. S jedne mi je strane simpatično to što jedan mladić, pa makar mu to bila i furka, brije na putovanja i pisanje putopisa, a ne na bijesne aute, zlatne lance i tučnjavu po birtijama, ali s druge mi strane nije simpatično to što se u tom hvalevrijednom interesu pomalo postavlja svisoka te gotovo izrijekom tvrdi da je bolji od većine ostalih koji putuju svijetom, kritički nazivajući turizam razornom silom koja nikomu ne donosi ništa dobro.

Nisam baš oduševljena takvim Rostuharovim stavom jer mi se čini da proizlazi iz jedne specifične, novodobne vrste popularne 'osviještenosti' i 'produhovljenosti', u kojoj se produhovljeni osvještenici vrlo lako nabacuju tobože kritičkim, a zapravo banalnim tvrdnjama (da, turizam, kao i bilo koja kapitalistička industrijska grana, u svojem masovnom obliku može biti vrlo razoran), a pritom ne pokazuju nimalo samokritičnosti. Konkretno, Rostuhar, koji sebe naziva putnikom, ili ne shvaća ili ne želi razmisliti o tome da je i sâm turist. Možda turista njegove vrste ima mnogo manje od onih koji namaču dupe na jugu Španjolske, Grčke, Tunisa i Hrvatske, ali ni on nije Margaret Mead, ne uranja baš u kulturu koju posjećuje i ne druži se s lokalnim stanovništvom godinama, proživljavajući sve njihove sreće i muke. I on, kao i svi drugi turisti, obilazi, gleda, doživljava i traži samo ono što ga zanima, a ostalo zanemaruje zahvaljujući luksuzu da mjesto koje je posjetio - vrlo brzo napušta. I da, čak i takvim turizmom djelomično kontaminira posjećena područja i kulture. Vjerojatno manje nego oni koji bacaju smeće po plažama i zbog čijih se golf-užitaka krče šume, ali ipak.

Aleksandar Stanković mogao je zato s njim povesti vrlo zanimljivu raspravu o tome što znači putovati svijetom, što je turizam, gdje je granica njegove održivosti i tako redom. Nije to, međutim, učinio. Kao i mnogo puta dosad, nasuprot gostu koji mu se očito sviđa - ili barem nema nekog ozbiljnijeg prigovora na njegove stavove - pustio ga je da priča što god mu padne na pamet. Negdje u četrdesetoj minuti emisije čak mu je i doslovno rekao neka sada ostatak emisije 'koncizno još malo priča o svojim doživljajima s putovanja', praktički Rostuharu dajući priliku da govori što god mu se sprdne. Temu razlike između turizma i putovanja okrznuo je tek pred sam završetak emisije, nakon što je gosta prvo pustio da priča o tome kako mu je jedan čovjek u Africi pomogao na cesti te to naziva ni više ni manje nego čudom i potom se zapliće u nekakva bizarna objašnjenja uz spominjanje (avaj, majko!) znanosti.

Rostuhar je takav kakav jest i što god pričao pa makar to neki od nas smatrali budalaštinama, nije neka ozbiljnija štetočina u javnom prostoru. Prisjetit ću se još jedanput i toga da je ipak riječ o mladom čovjeku čiji se interesi protežu dalje od bezumnih plićina kojima plivaju njegovi mnogobrojni vršnjaci. No Stanković bi, kada već pred godišnji u emisiju poziva lika s kojim se može zanimljivo razgovarati o laganini putničkim temama - taj razgovor mogao učiniti i zanimljivim. A ne da gledatelj pred televizorom ostane razočaran što mu baš ni u jednom stavu nije lupio kontru te se s njim upustio u vrlo jednostavnu raspravu o kakvoj su već snimani filmovi i pisani bestseleri (sjetimo se samo 'Žala' Alexa Garlanda). Istina, u konkretnom slučaju to zbilja nije ni zbog čega važno i nijedan gledatelj neće oboljeti od oštećenja javnog interesa, ali vrlo je tipično za Stankovića. Ako mu se ne sviđaš - u emisiji će ti skočiti za vrat zbog pogrešno pročitane riječi. Ako si mu kul - možeš i citirati Coelha prodajući to kao vrhunsku filozofiju i osviještenost - pustit će te da pričaš do odjavne špice.