'Igrač', Marina Šur Puhlovski

U romanu Igrač Marina Šur Puhlovski duboko zasijeca u maligne obiteljske odnose i razobličava hipokriziju društva u kojem živimo. Pripovjedačica dolazi u posjet svekrvi Bernardi u starački dom, zateče je kako spava, pa odluči da je neće buditi, nego će radije pričekati da se sama probudi. U tih petnaestak minuta čekanja zbijen je cijeli roman u kojem pripovjedačica virtuozno tranšira odnose unutar svoje obitelji, razobličava sve ključne životne ‘poduhvate’ majke i očuha svog muža Maksa, pokazuje koliko su

se pogubno upisali u karakter svog sina, te koliko se i sama slabo nosi s Maksovim ljudskim slabostima. U sve je utkan i Maksov mladenački autobiografski roman, kao i Bernardini zapisi, čime se usložnjava perspektiva i daje glas svakom liku u tekstu.

Ukratko, Marina Šur Puhlovski napisala je kompleksan, gust, mračan i moćan roman.

'Zašto guramo glavu u pijesak?', Mirjana Krizmanić 

Kvaliteta našeg života često ovisi o tome koliko smo spremni i sposobni suočiti se sa stvarnošću, ali i s vlastitim osobinama koje nam pomažu ili odmažu da se u njoj uspješno snalazimo i dobro osjećamo. Uvjereni smo da 'glavu u pijesak guraju' samo djeca kad se nečega boje, mladi kad nešto žele izbjeći te svi oni koji nerado razmišljaju o sebi i svijetu u kojem žive. Jednako tako uvjereni smo da odrasli ljudi prihvaćaju provjerene činjenice, suočavaju se s problemima i nastoje ih riješiti. No ipak, u stvarnom životu svi mi povremeno niječemo činjenice i ignoriramo probleme, štiteći se tako od neugodnih, bolnih, teško rješivih ili nerješivih situacija.

Ova knjiga upoznaje nas s pojavama poricanja, ignoriranja i nijekanja činjenica, zavaravanja i obmanjivanja drugih i sebe te nas uči prepoznavati ta ponašanja. Alati koje nam nudi pomoći će nam da se suočimo s takvim situacijama i prebrodimo ih, ali i da katkad izbjegnemo probleme koje takva ponašanja mogu stvoriti u nekim drugim prilikama.

'Prijateljstvo, kao jedan od iznimno vrijednih odnosa između ljudi, ni u kom slučaju ne bi se trebalo održavati kad je riječ o nekim neprimjerenim ponašanjima nekog od prijatelja ili kad je posrijedi pomanjkanje naklonosti ili strpljenja za osobu s kojom se družimo. Ljepota prijateljstva upravo je u tome da se uzajamno podržavamo, da nam je ugodno kad smo zajedno, da se nadopunjujemo i obogaćujemo svoj život tim druženjem, a ne da se podnosimo i vrebamo prilike da odapnemo koju 'otrovnu strelicu' prema svom prijatelju ili prijateljici. U prijateljstvu ne samo da ne treba ignorirati činjenice koje nam se ne sviđaju, već otvorenih očiju treba vidjeti sve što nam se sviđa, kao i sve ono što nam je zajedničko i što nas raduje. A kad nam se nešto ne sviđa, tada se ne trebamo obmanjivati da će proći samo od sebe, već o tome trebamo razgovarati s prijateljem. Ili se pak oprostiti od njega.'

'Predsmrtni dnevnik', Igor Mandić

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt 'vrati u život' – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje 'Predsmrtnog dnevnika'. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao 'nagnuće prema smrti' – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).

Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga 'staroga' (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. 'Nježno srce'; 'Policajci duha'; 'Sloboda lajanja'; 'Za našu stvar'; 'Hitna služba'; 'Bijela vrana' itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.

Čitateljima tportala darujemo po dvije knjige 'Igrač', Marina Šur Puhlovski; 'Zašto guramo glavu u pijesak?', Mirjana Krizmanić i 'Predsmrtni dnevnik', Igor Mandić. Dobitnici su Antonela Crvelin (Predsmrtni dnevnik), Julija Volarević (Predsmrtni dnevnik), Lucija Martinić (Igrač), Tanja Pinojtić (Igrač), Rebeka Jordan (Zašto guramo glavu u pijesak?) i Inga Janeš (Zašto guramo glavu u pijesak?).