Prvo što mi je palo na pamet pri gledanju novoga (kako ga sami nazivaju) game showa zabavnog programa HTV-a, 'Volim Hrvatsku', bilo je - bolje je nego što sam očekivala. Pritom svakako moram napomenuti da sam očekivala totalnu katastrofu pa su mi kriteriji bili ponešto sniženi. Zato mi TV emisija s ekipama sastavljenim od poznatih ličnosti, koje se na čelu s kapetanima Reneom Bitorajcem i Goranom Navojcem natječu u glupiranju i pogađanju raznih činjenica iz hrvatske pop-kulture, čak i nije izazvala preveliku mučninu. Podsjeća me na igre tipa pantomime i što da radi ovaj fant, koje osmoškolci igraju na rođendanskim tulumima prije nego što otkriju alkohol, a to je, uz rijetke iznimke, najviše čemu se od zabavnog programa HTV-a u zadnjih nekoliko godina možemo nadati. I iako mi nije izazvala silnu žudnju za gledanjem budućih epizoda, nije mi ni izlemala inteligenciju razbijenom bocom po faci.

Evo što je u emisiji 'Volim Hrvatsku' prolazno. Goran Navojec i Rene Bitorajac NISU pokušajima duhovitosti ispali previše jadno. Relativno su opušteni, vidi se da se i sami dobro zabavljaju te do neke mjere čak i djeluju na druge članove svojih ekipa da zauzmu sličan gard. Igre su na trenutke pomalo blentave i djeluju kao primjerenije 'Turbo limach showu' nego emisiji za odrasle, ali nisu uvredljive te pitanja u njima ne navode na pomisao kako je riječ o još jednom projektu koji će u gledateljima izazvati sentiment upoznaj domovinu da bi je više mrzio. Ukratko, prihvatljivo i sigurno bolje od 'Lijepom našom', kojom nas Uvodić već godinama maltretira u ionako depresivna kasna nedjeljna popodneva. Ne, nije riječ o TV sadržaju koji će bilo koga vinuti u intelektualne visine ni naročito poboljšati kraj televizijskog tjedna, ali ako ostavite dijete pred ekranom na kojemu se prikazuje, ne morate se zabrinuti da će mu gledanje ubiti sve moždane stanice niti ga potaknuti da drugo jutro, zbog naizgled neobjašnjive mržnje prema svijetu oko sebe, ode u školu s bokserom, lancem i zlim namjerama. Rekoh - prolazno i prihvatljivo. Ciljna publika showa definitivno nisu intelektualci i kulturna elita, ali donekle je utješno to da HTV snima emisiju za tzv. običan puk i pritom taj puk ne smatra neugodnom evolucijskom nezgodom, što je u dosadašnjim zabavnim emisijama gotovo redovito činio.

Ima tu međutim i onih tipično hrvatsko-televizijskih (ne nužno i samo HTV-ovskih) bisera koji, svemu gore napisanom usprkos, izazivaju tek umorno prekrivanje očiju dlanom (tzv. facepalm). Prvo i prvo, koreografirana publika u studiju. Em svi navijači pojedine ekipe imaju iste majice, em im netko u studiju očito dirigira ajmo sad svi na noge, pa ajmo svi pljeskat ko maloumni pa vrišti, brate, nisi grlo na dražbi kupio i tako redom. Nisam sigurna podsjećaju li me više na grupne satove aerobika u vatrogasnom domu, vjernike na misi u američkoj južnobaptističkoj crkvi ili na slet povodom rođendana Voljenog Vođe u Sjevernoj Koreji, ali svi oni koji na HTV-u i dalje misle da se takvim angažmanom publike postiže dobra atmosfera u golemoj su zabludi. Postižu jedino atmosferu provincijskog političkog skupa na kojem svira najpoznatiji lokalni bend za svadbe, a postižu i nesnosnu, histeričnu buku u kojoj još jedino fale bengalke.

Drugi je rubno izdržljiv moment iz showa 'Volim Hrvatsku' - karaoke nakon pogađanja hrvatskih zabavnoglazbenih hitova. Avaj majko! Na ekranu se ispisuje tekst refrena koji profesionalni prateći vokali (čini mi se da ih prepoznajem iz 'Zvijezde pjevaju') pjevaju kada koja ekipa pogodi o kojoj je pjesmi riječ, a na to oni isti dirigenti koji dižu publiku sa sjedala - počnu tjerati i sirote članove ekipa da pjevaju i pritom im čak uključuju mikrofone. Rezultat je antisluhističko arlaukanje zbog kojega sam hitno pobjegla u kupaonicu i zaključala vrata, sva prestravljena čekajući zvuk sirene za prestanak opće opasnosti. Ne znam čemu to, ali ako se nadaju da će se gledateljstvo lakše identificirati s poznatima ako primijete da je i njima slon prdnuo u uho, nada im je prizemna i njezin efekt zvučno zastrašujući.

Zadnje, ali ni slučajno najmanje važno - emisiju vodi Mirko Fodor, što me navodi samo na to da kroz jecaj procijedim: zašto, O, ZAŠTO? Zbilja ne znam čovjeka - možda je, kada se kamere isključe, divna osoba, drug i starješina, ali na ekranu je, ponovit ću nešto što sam već stoput napisala - simpatičan kao streptokokna angina. Kada se počne praviti da je zabavan, cool i duhovit, u NAJBOLJEM slučaju ispada kao tata koji na kćerinu šesnaestom rođendanu upada među plesače u dnevnom boravku te prisutnima demonstrira kako super pleše breakdance (pritom lomeći kuk), a u najgorem (i najčešćem) navodi nas da počnemo zazivati Miroslava Škoru, što je pokazatelj krajnjega očaja i graniči sa sotonističkim ritualom.

Kada se sve zbroji i oduzme - ne, neću ponovno gledati 'Volim Hrvatsku', najviše zbog toga što ni inače nisam obožavateljica takve vrste emisije, ali i zbog toga što mi je facepalmiranje uz Fodora suviše naporno. No čujem li da se netko uz taj show dobro zabavlja i rado ga gleda, neću odmah posumnjati da jede droge, pada na testovima inteligencije i iz hobija svako popodne nabija glavom o kamenčugu. Samo da su mu kriteriji, baš kao i meni u jučerašnje tmurno popodne, ponešto sniženi.