Htio je biti umjetnik, kipar ili slikar, imao je i svoj portfolio, odlazio na pripreme za upis na Akademiju likovne umjetnosti, ali je završio kao kuhar. Na nagovor roditelja, upisao je Ugostiteljsko-hotelijersku školu, a u drugom razredu u njemu je sazrela želja da postane kuhar. Da se pak zaljubi u lonce i poklopce, 'krivac' za to je - njegova obitelj.

Najprije je kuhao za prognanike u hotelu (za jela poput gulaša, graha i sarme smatra da ih nikada ne bi pošteno naučio da nije tamo radio), no 1996. dobiva prigodu izbrusiti talent, i to izvan granica Hrvatske. Dobio je angažmane u europskim gradovima, u Africi i na Bliskom istoku. Nakon Dubaija, u kojem je radio kao chef, Tom Gretić nastavlja karijeru kao speciality chef u Dolder Grandu, hotelu u Zürichu, u kojem je kuhao i za svjetske zvijezde. Potom je uslijedio povratak u Hrvatsku te je čak sedam godina radio u Wine Vaultu, prestižnom restoranu hotela Monte Mulini, a 2015. potvrdio je da je njegova hotelska karijera završena. Prvi je i koji je u Hrvatskoj uveo chef’s table (stol šefa kuhinje), a hrvatski kuhari više puta su ga birali za najboljeg među sobom. Osim što je vrhunski kuhar, odlično fotografira, a najviše uživa u vremenu provedenom s voljenom ženom Sanjom Aleksić, s kojom ima kćerkicu Tessu.

Opet ste dio kulinarskog showa. Što vas je privuklo sudjelovanju u showu 'Kuhan i pečen'?

Od prve mi se svidio koncept. Ovo je prvi put da profesionalci pomažu direktno kandidatima i savjetima poboljšavaju njihova jela. Kandidati mogu puno naučiti u 30 minuta.

Koliko sudjelovanje u takvoj emisiji pomaže ili odmaže reputaciji ozbiljnog chefa?

Ne vidim na koji način bi to moglo naštetiti bilo čijoj reputaciji. Kuhari smo koji inače profesionalno kuhaju, a u emisiji dijelimo svoje znanje i mišljenje o kuharstvu te hrani općenito. Sudim kandidatima u okviru 30 minuta i toga što su sve mogli napraviti u tom kratkom vremenu te s namirnicama koje su sami odabrali. Mentori dijele savjete i pomažu da bi jelo bilo bolje. Jedina reputacija koja je u pitanju reputacija je kandidata koji mogu ozbiljno narušiti status glavnog obiteljskog kuhara ako dobiju loše komentare.

Po čemu je taj show posebniji u odnosu na one kakve smo navikli gledati?

To je pitanje za gledatelje. Kuha se stvarno u 30 minuta, s namirnicama koje prije nisu vidjeli i jelo se konačno u emisijama jede toplo te ocjenjuje u stvarnom stanju, a ne nakon sat vremena.

Nosite epitet jednog od najboljih kuhara u Hrvatskoj. Stvara li vam to pritisak?

Nikad mi to nije stvaralo pritisak. Dolaze neki novi mladi kuhari koji pretendiraju na titulu najboljih. Na njima je pritisak. Mi stari smo se dokazali i dostigli smo neku mirnoću u kuhanju. Je li to iskustvo ili zrelost, ne znam, ali znam da mi je kuhanje prvenstveno zadovoljstvo.

Jesu li chefovi svjesni toga da više nisu samo nevidljivi ljudi iza štednjaka, već kreiraju trendove, da su neka vrsta društveno-kulturnih radnika?

Ne bih išao toliko daleko da smatram da smo društveno-kulturni radnici. To da više nismo nevidljivi postao sam svjestan onog trenutka kad me slikao novinar na kavi. Zbog toga bolje da smo ostali nevidljivi.

Koga cijenite od hrvatskih chefova?

Dino Galvagno je sezonsko-lokacijski snob, David Skoko je doktor za ribu i sve ono što je izbacilo more, Igor Gudac kuha onako kako bih ja kuhao, dijelimo isti kuharski modus. Deni Srdoč jer je s 27 skuhao budućnost hrvatske gastronomije, Teo Ivanišević jer svaki gastro otac mora imati sina.

Može li se naučiti dobro kuhati ili je ipak potreban određeni talent?

Svi mogu naučiti sjajno kuhati, ali pitanje je jesu li svi spremni stvarati nove kreacije.

Je li tradicionalna hrana još uvijek u srcu hrvatske gastronomije? Ili se danas sve više pažnje pridaje novim stilovima i utjecajima u kulinarstvu?

Tradicionalna hrana nije u srcu hrvatske gastronomije, ali je u srcu hrvatskog doma. Hrvatska gastronomija mora se odmaknuti od staromodnog i držati se babinih skuta. Koristiti domaću namirnicu i ideju, ali kreirati nova jela koja su više prilagođena novim vremenima.

Poznata je činjenica da se gastronomija i vino vole javno. Što je za vas dobar spoj hrane i vina? Je li vino najprikladnije piće koje se može preporučiti uz neki obrok?

Dobar spoj hrane i vina prvenstveno je osobni okus te mišljenje. Što sam više popio i pojeo, više sam dojma da ne postoje pravila i da su sve to nametnuta razmišljanja struke i eksperata. Jeo sam ribu s teškim crnim vinima i pio šampanjac s goveđim steakovima.

Koja je vaša kulinarska tajna?

Nema tajne. Sve probati, ako nije dobro - ponoviti. Stalno nadograđivati znanje, rasti sa svojom profesijom. Ulagati u znanje. Biti hedonist - to pomaže.

Kuhate li kod kuće? Obično je vašim kolegama dosta kuhanja na radnom mjestu pa taj dio prepuštaju ukućanima. Je li tako i kod vas?

Svakodnevno kuham. Za Sanju i sebe, a sad i za Tessu, koja je na domaćoj hrani od prvog dana. Kuhamo za prijatelje barem četiri puta mjesečno. Kuhanje mi pričinjava zadovoljstvo.

Postoji li neka hrana kojoj ne možete odoljeti i jedete li ikad junk food?

Tripicama ne mogu odoljeti, a junk food ne jedem. Dobar fast food - da.

U mladosti ste željeli postati kipar ili slikar, htjeli ste ići u Primijenjenu. Otkud uopće kod vas sklonost za umjetnost?

Odakle sklonost, nemam pojma. Uvijek sam volio lijepo. Onda sam otkrio da mi olovka dobro leži u ruci, pa je krenulo crtanje. Zatim ugljen. Pa tuš. Monokromatski. Zato me vjerojatno i privuklo kiparstvo jer sam crtao sjenama, a ne bojama.

U čemu još uživate osim u spravljanju jela? Još uvijek se bavite fotografijom?

Još uvijek se bavim fotografijom. Privatno.

Kakva je u kuhinji vaša djevojka Sanja?

Puno urednija od mene. Sjajno kuha domaće stvari koje ja nikad nisam stigao kuhati. Kasnije sam otkrio da puno toga nikad nisam ni probao, a ona je chef naše kuhinje.