Čim sam vidjela da Stanković ove nedjelje ugošćuje Vesnu Teršelič, stvorio mi se grč u želucu. Sjetila sam se, naime, SMS-ova gledatelja i već mi se u glavi odvrtio scenarij po kojemu pri dnu ekrana klize poruke u kojima se gošću naziva raznim neprijateljskim nazivima i optužuje za podrivanje lijepe naše domovine. Vesna Teršelič, naime, rijetko je kada gostovala na HTV-u a da u istoj emisiji nije bilo još barem dvoje-troje gostiju koji će većinu emisije provesti vrijeđajući je na finjaka. Tako je to godinama bilo u Hrvatskoj sa svim ljudima koji su se bavili bilo kakvim ljudskim pravima ili su, ne daj bože takve sramote, bili protiv rata. Emisija 'Nedjeljom u dva', doduše, uvijek ugošćuje samo jednoga gosta pa dovođenje teže artiljerije protiv Teršeličke nije moguće (a i ne bi Aco bio baš takav gnom), no ipak su me mučili ti SMS-ovi. Nemam, naime, ništa protiv toga da se Vesnu Teršelič kritizira, ali znamo kako to kritiziranje izgleda kada se prepusti izravnoj SMS demokraciji: kritike postaju jezive uvrede, a javljaju se uglavnom samo oni gledatelji čija je moć izražavanja ograničena.

Ispada, međutim, da sam se u zaključku iz zadnje rečenice prevarila. Ne znam jesu li se, kako je Vesna Teršelič cijelo vrijeme emisije tvrdila, vremena promijenila i ljudi su sada spremniji prihvatiti suočavanje s ratnom prošlošću kao normalan, demokratski, čak na neki način i znanstveni proces - ili je pak HTV uveo oštriji filtar za propuštanje poruka u emisiju. Kako god bilo, rezultat su bila samo dva-tri blago paranoična SMS-a o Teršelič i Documenti kao stranim plaćenicima i agentima tajne sile koji nastoje rekonstruirati Jugoslaviju, ali čak su i takve poruke bile u granicama ljudskog izražavanja. Ugodno sam iznenađena. Bravo gledatelji. Još uvijek se, naime, naivno nadam da ne moram aplaudirati cenzorima.

Sama emisija, izuzev Stankovićeva blues-glasa iz kategorije 'prehlade i alergije', nije vrvjela mnogobrojnim uzbuđenjima i novostima, osim ako pod novost i uzbuđenje ne računamo ono što sam već spomenula gore: Vesna Teršelič mogla je napokon o načinima i razlozima svojega rada govoriti a da je pritom nitko ne vrijeđa. Aco je bio pristojno kritičan, čak je uspio - premda na dosta čudnovat način - postaviti najvažnije pitanje: zašto se potrebno baviti ratnom prošlošću? Čudnovat način sastojao se u tome što je to jednostavno pitanje uspio zamuljati u bespotreban folklor tipa: treba li o obljetnicama Oluje potezati pitanja o žrtvama? i starije od 40 ionako nećete ni u što uvjeriti, a mlade priče o prošlosti ne zanimaju pa čemu sve to? Shvaćam odakle mu nadahnuće za takve ilustracije, ali ipak je bespotrebno zakomplicirao.

Doduše, ni Vesna Teršelič nije bila mnogo jasnija u odgovorima. Naravno, STOJI sve što je rekla o tome da činjenice nikada ne mogu biti nepoželjne i da se zbog njih možemo na pravi način odnositi prema žrtvama. No voljela bih da netko napokon izgovori onaj malo širi odgovor, koji se odnosi na sve: suočavanje s prošlošću i činjenicama o ratu potrebno je zato što nas većina u Hrvatskoj ni dan danas ne zna pravu istinu o onome što se događalo od 1991. do danas. Ne samo u ratu i ne samo devedesetih, većina nas ne uspijeva složiti cijelu i logičnu sliku. Sve što znamo jest to da se istine koje nam serviraju kroz medije nikako ne poklapaju s poljedicama tih 'istina'. Zbog toga je ono što ljudi poput Vesne Teršelič rade dobro. I zbog toga je njihovo gostovanje u emisijama na javnoj televiziji dobro. Istina je, naime, važnija od očuvanja bilo čije junačke bajke. A u većini slučajeva - čak i te bajke ne poništava. Zato Stankoviću i Vesni Teršelič jedan veliki plus, pa makar i današnja emisija ne bila vrhunac televizijskog uzbuđenja sezone.