Kao mala maštala je da će biti glumica ili liječnica, no nimalo ne žali što to nije ostvarila. Danas gledatelji s nestrpljenjem iščekuju njezine nove neustrašive reportaže u 'Provjerenom', zbog kojih je u želji za istinom pretrpjela fizički napad i potres mozga, pljuvanje, slušala prostačke izjave te kako je nazivaju 'štracom' i 'budaletinom', doživjela brojna odbijanja, unošenja u lice, prijetnje.

Sve to Emi Branici, sjajnoj istraživačkoj novinarki, nije poljuljalo ljubav prema poslu koji radi s puno strasti i bez imalo straha. Osim svojih priča, u kojima se ne libi pitati sve kako bi istjerala pravdu, spremno se prihvatila voditeljskog dijela posla u 'Provjerenom'. I premda se mnogima činilo da je imala pomalo nezahvalan zadatak uskočiti na mjesto svoje prethodnice Ivane Paradžiković, novom voditeljskom ulogom dodatno je stekla simpatije publike.

Kako vam je bilo uskočiti u voditeljsku ulogu, kako ste se snašli, kako spremali za to?

Potpuno je to drugačije od terena na kojem sam fokusirana na sugovornike, priču i ono što se događa oko mene, pa zapravo na neki način zaboravim na kameru. U studiju se, moram priznati, još uvijek privikavam na osjećaj da su sva svjetla i kamere upereni ravno u mene. Naravno, velika mi je čast najavljivati priče koje radimo, znam koliko truda stoji iza svake - od one koja razotkriva kriminal do one koja rastopi srce na kraju emisije - i svaka zaslužuje maestralnu najavu. Jedna sam od onih koji misle da uvijek može bolje, pa tako smatram da ima još puno posla ispred mene.

Iza sebe imate dugogodišnje iskustvo kao istraživačka novinarka, a jedna ste od najhrabrijih, najsmjelijih. Imali smo vas priliku gledati u raznim neugodnim epizodama s akterima vaših priča. Koji su vam bili najteži trenuci karijere, a na koje ste najponosniji?

Bilo je teških trenutaka, bilo je i onih rizičnih, jer takvi su bili i akteri mojih priča. Teško je kada su sugovornici agresivni, onda ne znate što možete očekivati i kakva će im biti reakcija, stalno osluškujete i pokušavate mirno komunicirati. Ipak, neki trenuci, koji su bili posebno teški, postali su najdraži u srcu. Ivanka Dujmić, heroina koja je ustala protiv moćnog poslodavca - ranjena i psihički uništena, smogla je hrabrosti progovoriti o nepravdi. Bilo je teško gledati ju, no njezina hrabrost se isplatila jer je potom DORH pokrenuo optužnicu za zlostavljanje na radnom mjestu. Ponosna sam i na raskrinkavanje sada bivšeg direktora groblja Mirogoj i namještanje javnog natječaja. Epilog je ljetos završio USKOK-ovom akcijom. Bilo je puno stvari koje su me učinile ponosnom. Kada pravda izađe na vidjelo, a s našim sugovornicima pomogli smo u tome, to rađa neopisiv osjećaj ponosa.

Kako se nosite s pritiscima? Strahujete li katkada za svoj život?

Bilo je neugodnih situacija i za to je potrebno puno živaca i strpljenja. Imala sam nesreću da sam fizički napadnuta tijekom snimanja i to je bila situacija kada sam osjećala strah. No generalno, pokušavam biti mirna, racionalna i ustrajna u tome da dobro mora pobijediti, a onaj koji zaslužuje kaznu - da će je i dobiti. Pritiske i stres svi u redakciji smanjujemo smijehom i to stvarno pomaže. Često se znamo šaliti da bismo već odavno prolupali da nismo takvi.

Koliko ste se tijekom godina rada na 'Provjerenom' promijenili, koliko ste očvrsnuli?

Imam osjećaj da sam odrastala s 'Provjerenim' i da sada sazrijevam s 'Provjerenim'. Sve te priče i ljudske sudbine su na neki način ostavile traga. Koliko god je ponekad teško, mislim da me rad u 'Provjerenom' oplemenio i učinio boljom osobom.

Jeste li se i kao djevojčica borili za pravdu? Otkud to u vama?

Mišljenja sam da svi to imamo u sebi. Taj osjećaj za dobro i loše, pravedno i nepravedno. Znala sam, kao djevojčica, biti prgava kad bih osjetila nepravdu, tjerala bih mak na konac. Oduvijek sam duboko to osjećala u sebi, a kada sam dobila priliku da mi borba za pravdu postane svakodnevica i kada su prve bitke dobivene, to mi je samo potvrdilo da je novinarstvo moj poziv.

Koje odlike po vama mora imati dobar reporter?

Prije svega, mora biti moralan i nepotkupljiv. Mora biti tvrdoglav, beskrajno uporan i voljan odreći se komfora. Biti brz i prilagodljiv. Spreman stalno i uporno učiti. Biti spreman pribrajati uspjehe i neuspjehe u iskustvo koje na koncu stvara dobrog reportera. Kreativnost je također važna.

Kako izgleda jedan dan u timu 'Provjerenog'?

Dan obavezno započinjemo zajedničkom kavom, oni koji kopaju neku temu ne dižu se od računala i ne skidaju telefon s uha, ostali se rastrče po terenu. Svakome dan završava u drugo doba, ovisno kada završi svoje zadatke. Svakako, vrlo smo hektični, u danu prođemo cijelu paletu emocija, a u svakom slobodnom trenutku smijemo se i ponekad zvučimo kao nestašna djeca iz zadnje klupe.

Što je u našem društvu najveći problem? Odnosno s čim se najčešće sudarate u svojim pričama?

Svakako tromost sustava, ne mislim pri tome na pravosudni, već na svaki. Od socijalnog, represivnog, obrazovnog, zdravstvenog... da ne nabrajam. Apsurdi, nelogičnosti, nepravda. To baš ljuti.

Koji su vaši mehanizmi za odmak od stresa? Kako se nosite s njime?

Smijeh, obitelj, najbliži i najdraži ljudi su najbolji lijek protiv stresa. I šetanje! Volim dugo hodati. Brzo hodam, kao da kasnim nekamo, a zapravo praznim glavu.

Maštate li još o radu na dokumentarnim filmovima? Što biste obrađivali?

Radimo u televizijskom smislu dugačke priloge, mini dokumentarce. Voljela bih napraviti i pokoji veliki. To bi mi bio pravi izazov! Već imam popis tema koje bih voljela obraditi, ali ne smijem ih otkrivati. Svakako bi morale dotaknuti i razum i srce gledatelja.

Što biste savjetovali onima koji maštaju da danas-sutra budu dio vaše redakcije?

Da budu hrabri, da se ne srame, da ustraju u svojim željama. I da budu spremni na sve.

Prilaze li vam ljudi na ulici da vas pozdrave, pohvale, kritiziraju...?

Svakodnevno! Moram priznati da na kritike nisam naletjela, već na oduševljenje i hrabrenje. Predivan je osjećaj i velika motivacija kad slučajni prolaznik vikne: 'Svaka čast, samo hrabro dalje nastavite!' Srce bude veliko kao kuća! Nema veće nagrade nego kada gledatelji prepoznaju vaš rad.

Kako izgleda vaše slobodno vrijeme, kako se opuštate i u čemu uživate?

Šetnja s psima u prirodi, kuhanje, odlazak na more usred zime, kada nema nigdje nikoga, pjesma i ples koji itekako nedostaju u ovim pandemijskim godinama.

Što volite gledati na televiziji? Gledate li serije, kakve glazbu i filmove volite, čitate li knjige kad stignete?

Čitam prije spavanja, shvatila sam da je ekran mobitela bolje zamijeniti knjigom, pogotovo prije spavanja! Nemam puno vremena za praćenje serija ili filmova. Volim pogledati dobar dokumentarac, najčešće neki o prirodi ili životinjama, kao opreku onome čime se bavim svaki dan. Volim pogledati stare filmove poput 'Tko pjeva zlo ne misli' ili Fellinijev 'Amarcord', seriju 'Malo misto'. A glazba mi je svakodnevica, nema žanra koji ne slušam. Sve ovisi o raspoloženju, to mi je i pozadina dok pišem tekstove jer si tako stvaram atmosferu za kreativnost.