Hana Selimović jedna je od ponajboljih srpskih glumica mlađe generacije. Raskoš svog talenta pokazala je na kazališnim daskama, a glumačkim kvalitetama oduševila je publiku i u filmovima 'Neposlušni', 'Beli, beli svet', 'Ime: Dobrica, prezime: nepoznato'. Popularnost su joj donijele i televizijske serije 'Tajkun' i 'Besa' (koja je kod nas i diljem regije postigla sjajnu gledanost). Niže uloge i živi po svojim pravilima te britkim i otvorenim stavovima ruši stereotipe i tabue vezane za 'reprezentaciju' žena u umjetnosti. U svoju biografiju do sada je upisala preko trideset priznanja i nagrada. Inače je potomak slavnog pisca Meše Selimovića.

Hrvatska publika uživa u gledanju 'Bese' i vašem liku inspektorice Divne. Držite li se vi obećanja? I kome vjerujete?

Prije svega, drago mi je da publika u Hrvatskoj voli 'Besu' i nadam se da je voli makar jednako koliko smo i mi uživali dok smo je snimali. Obećanja koja dam trudim se održati, vjerujem da sam dosljedna osoba, iako ne vjerujem ni u kakve fiksne vrijednosti u suštini - život je previše sklon tome da iznenađuje, a stvari koje obećavamo, u koje se kunemo, koje na kraju krajeva želimo, vrlo često se ispostave kao nešto što život za nas nije planirao iako smo stezali šake i davali obećanja. Vjerujem dakle tome da život ima prava ishodišta za svakog od nas i tome se prepuštam bez previše teških riječi.

Što ste vi spremni napraviti za svoju obitelj i najbliže?

Dobro, na ovo pitanje zaista ne znam odgovoriti onako kako se to očekuje jer bi to opet spadalo u korpus ogromnih riječi - pitate me to, a ja vam, naravno, kažem: SVE, SVE bih napravila… Mislim da je smiješno davati tako velike izjave, i to za medije. Nikad ne znate hoćete li nekada bombastično izjaviti - ja bih napravio sve, a onda napustiti svoje najbliže kad na vas na zimovanju krene lavina, jer čovjek je životinja s nagonom da preživi. Radije volim ljude oko sebe i živim dan po dan nego da se kitim epskim izjavama. Suviše mi malo poznajemo i sebe i život oko sebe da bismo bili tako gordi i isključivi i podrazumijevali sebe kao heroje u krajnjim situacijama. Herojstvo vidim upravo u svakodnevici.

Divna je hrabra, ambiciozna i uspješna, samohrana majka, žena s mnogo snage, ali i slabostima. Smatrate li da je od samog žanra važnije da seriju ili film čine likovi s kojima se publika može poistovjetiti?

Žanr serije i činjenica da su likovi pisani na način da se publika može identificirati dvije su potpuno različite stvari, odnosno dva različita elementa, ali oba vrlo važna za uspjeh i ponudu za određenu ciljnu grupu ljudi. Mislim da je, bez obzira na formu i temu, važno da to bude dobro pisana priča o ljudima. Kada je stvar dobro pisana, nemamo velik problem s prepoznavanjem sebe u likovima.

Koliko vam je osobni i emocionalni naboj važan pri odabiru teme i oblikovanju uloge?

Ne mogu reći da znam birati drugačije osim u odnosu na sebe i svoje naboje. Ostalo ne bi bili moji, nego tuđi izbori.

Dugo ste na glumačkoj sceni. Jeste li se ikad bojali da nećete uspjeti kao glumica? Koji su bili, ako ih je bilo, vaši najveći strahovi na počecima?

Strahovi nisu rezervirani samo za početke, oni su permanentni. A s obzirom na to da sam imala i temelje za sumnje, recimo kada sam poslije 'Oca na službenom putu', što sam radila s Frljićem u Ateljeu, bila ostavljena na vjetrometini čitave tri godine (u dvadesetima su tri godine vječnost), bez ikakvog novog posla, vjerovala sam da ću odustati od svog 'moranja' da se bavim ovim poslom i nosila se s mišlju da upišem sasvim drugi fakultet. Ali onda me život ponovo iznenadio.

Do sada ste odigrali mnogo uloga, među kojima su i jake, samostalne, zanimljive žene sa stavom. Rekli ste da ne birate uloge, nego redatelja i suradnike. Što moraju zadovoljiti da biste prihvatili rad na projektu?

Volim pametne, darovite, otvorene ljude, one koji ne robuju nekim ustaljenim 'moranjima' nametnutim u našoj profesiji, volim suradnike koji mi nude mogućnost da mi ne bude komforno i poznato, nego koji znaju u nekoj atmosferi ljubavi (koja ne mora uvijek biti nekonfliktna) učiniti da uspijem učiniti nove stvari, stvari za koje sam sumnjala da ih znam.

Imate li ikada osjećaj da ste zaglavljeni u rutini kad je posao u pitanju?

Iskreno, ne, znam biti umorna, zna mi biti previše, znam biti nervozna, mrzovoljna, ali daleko od rutine. Ne postoje dva ista dana ni u životu, a ni u kazalištu.

Mislite li da glumci i filmaši imaju snažniji unutarnji život? Ljudi često kažu da su glumci emocionalniji, osjetljiviji.

Ne bih uopće na taj način glorificirala ljude iz profesije i stavljala ih na višu poziciju od bilo kojih drugih ljudi. Moguće je da smo mi osvješteniji po pitanju svog unutarnjeg i emocionalnog života jer nam je to oruđe, time baratamo, ali da je naš unutarnji život bogatiji od ostatka svijeta, to je netočno i pretenciozno reći. Mislim da svoju inspiraciju često crpimo iz ogromnog bogatstava drugih ljudi, onih koji ne stoje ni pod kakvim reflektorom, a daleko su čarobniji od nas.

Nakon zadnje klape ili spuštanja zastora, koji je vaš ritual vraćanja u realnost?

Nema rituala, nismo mi ljudi s poremećenim osjećajem stvarnosti, ja vrlo dobro znam što je scena, a što nije. I jedno i drugo su stvarnost, a ljudi zamišljaju da mi odlazimo u neke svjetove pa nam kao treba vremena da se vratimo iz njih. Pa ne putujemo u svemir, mi samo utjelovljujemo priče uz malo (mnogo) vježbe i ne trebaju nam rituali povratka kao da smo bili u hipnozi, možda samo malo vremena da se spusti nivo adrenalina, ali to je to. Ne volim mistifikacije.

Koja je najvažnija lekcija što ste je naučili u djetinjstvu?

Da treba biti dobar, vrijedan i pošten da bi zaslužio svoje mjesto. Kad sam odrasla, shvatila sam da život uopće ne funkcionira tako, da funkcionira gotovo suprotno, stoga je to vrlo važna lekcija.

Kako izgleda vaš život izvan glume, onaj privatni? Što vas opušta, veseli, u čemu uživate?

Kad bih vam sada govorila o tome, to više ne bi bio moj 'privatni', nego moj 'javni' život, a ja to ne želim. (smijeh)