Simpatičan Slavonac iz Mirkovaca pokraj Vinkovaca odmalena je bio predodređen za to da uveseljava sebe i druge. Pohađao je dramske grupe i igrao razne predstave, od kojih bi izdvojio 'A tko si ti?' u režiji Svetlane Patafte iz Dramskog studija Eho. Osim što je 'stručnjak' za stanje nacije, Goran Vinčić je vrstan u borilačkim sportovima te majstor crowdworka i improvizacije. U njegovoj biografiji stoji da i novinari, govori poeziju, vodi programe, kvizove, bavi se animiranjem, a bio je i frontmen benda Hladovina. Srce mu je osvojila supruga Mira, a život im je obogatio sin Zoran, o kojima smo doznali ponešto.

Kako je došlo do vašeg angažmana u 'Stanju nacije'? Je li vas trebalo dugo nagovarati?

Nagovarati - ni govora! Čim sam čuo da se kod nas radi takav format emisije i da žele da se priključim timu, odmah sam pristao! I taj tim je stvarno sjajan, od Zorana Šprajca, koji je glavni u toj priči i bez njega nema emisije, pisaca Borne Sora i Siniše Marekovića, snimatelja Pere, koji je stalno sa mnom na terenu, pa sve do Lade Marinović i Mire Lujića, producenata koji paze na mene i pomažu oko snimanja. Sama emisija meni je jako zabavna, što je bitno jer je besmisleno raditi nešto ako ti se to ne sviđa. Iako mi politička satira na prvu nije toliko bliska, mislim da se odlično uklapam sa svojim narodskim humorom i interakcijom s ljudima na ulici.

Pripremate li sami teme/osvrte koje ćete obrađivati/pokazivati u emisiji?

Ponekad predložim temu, ponekad skupa slažemo prilog, ali najvažnije je da sam slobodan kreativno se izraziti i pozdravljaju većinu mojih ideja, na što sam ponosan. S obzirom na to da sam komičar, pisanje i priprema za emisiju mi dobro dođu jer kreativno ostajem u treningu. Dakle većina se toga priprema prije, ali se ostavi prostora za neočekivane stvari i improvizaciju na licu mjesta.

Prepoznaju li vas ljudi, zaustavljaju li vas na ulici?

Toga je sad puno više nego prije, ljudi prilaze, žele popričati, slikaju se i nude mi besplatnu hranu u restoranima, što mi ne pada teško. Jedna od najdražih interakcija bila mi je u Beogradu kada mi je prišao mladić i upitao: 'Jeste li vi onaj reporter s RTL-a?' Meni je to urnebesno jer sam preko noći za ljude postao reporter i novinar iako sam i dalje samo komičar.

Sedam godina bavite se stand-up komedijom. Kako je uopće došlo do toga i kako se uopće postaje stand-up komičarom u Hrvatskoj?

Kada je tragično preminuo velikan komedije Robin Williams, već sam bio njegov veliki fan. Odlučio sam pogledati sve njegove filmove, pa između ostalog pronašao i nastupe uživo i prvi put saznao da je bio stand-up komičar. To mi se jako svidjelo i znao sam da je moj jedini poziv stand-up komedija. Prvi nastup imao sam u Privrednikovom klubu u Preradovićevoj 2015. godine, zatim sam išao na redovne open mic večeri u Studio smijeha, čiji sam bio rezident do 2020. godine. Jedina tada realna šansa za ulazak u profesionalne stand-up vode bio je upravo Studio smijeha, klub koji je vodila komičarka Marina Orsag. Sada sam u BIS comedy kolektivu i surađujem s divnim kolegama Markom Dejanovićem, Tinom Sedlarom, Hrvojem Krmelićem, Admirom Šećkanovićem i Vanjom Perić.

Koliko je u današnje vrijeme teško nasmijati ljude?

Kada je najteže, ljudi se najviše smiju! Ova situacija nam pomaže, jer o čemu bismo se šalili da su nam životi savršeni? O tome svjedoči i emisija 'Stanje nacije' - što je stvarno stanje nacije gore, emisija je bolja! Kvalitetnim humorom i duhovitim tekstovima lako je nasmijavati ljude, samo iza svega stoje sati i sati rada.

Kako biste opisali hrvatski humor?

Postoji razlika između stand-up komedije i nekakve sapunice koju repriziraju 150 godina. S obzirom na to da sam nastupao i u Srbiji, Sloveniji, BiH i Crnoj Gori, mogu reći da je hrvatski humor britak i kvalitetan. Ovdje djeluju sjajni komičari i sve predrasude o njemu razbijene su kada ljudi dođu na predstavu. Nećete požaliti, dođite na stand-up komediju!

Svjedočili smo primjerima komičara koji su u privatnom životu depresivni ljudi (Jim Carrey i Matthew Perry). Jesu li njih dvojica samo iznimke?

Mislim da to ovisi od osobe do osobe. Nisam depresivac, kao ni dosta komičara koje znam, tako da ne vidim korelaciju između komedije i depresije. Istina, ponekad se zbog silnih nastupa čovjek isprazni pa mora napuniti baterije i odmoriti se od svjetala pozornice, ali to nije depresija. Čovjek mora paziti da se ne gurne preko ruba, mora znati koje su njegove granice i okružiti se divnim ljudima koji će mu pomoći da bude dobro.

Što se dogodi kad se publika ne smije? Mijenjaju li se tada fore, traži novi materijal? Je li se vama ikad dogodilo da neku večer niste dobili reakciju onako kako ste zamislili i kako ste se tada izvukli?

Stalno pišem novi materijal, mijenjam, dorađujem, ali i jako puno improviziram i razgovaram s publikom. Postoje večeri u kojima jednostavno ne ide, kada ste u raskoraku s publikom ili jednostavno imate korporativni nastup u 2 popodne. U svojoj karijeri, kakva god situacija bila, koliko god bilo teško i bezizlazno - nikada nisam odustao od nastupa, uvijek sam se do zadnjeg borio da ih nasmijem. Ali da parafraziram Jerryja Seinfelda: 'Pitati komičara o lošem nastupu je kao pitati taksista je li kad skrenuo pogrešno.'

Koji je vaš najdraži i najgori nastup i zašto?

Najgori nastup bio mi je u Rovinju - ne mogu vam reći zašto, morate doći na nastup jer to često pričam i, vjerujte mi, bilo je jako neugodno! A najbolji nastup… On se još nije dogodio, nadam se da me čeka u budućnosti, na vrhuncu karijere, kad budem popularan, tamo za 50 godina.

Dosađuju li vam prijatelji da ih nasmijavate? Kako je uopće biti stand-up komičar privatno?

U početku su mi dosađivali, sad više ne, jer nemam prijatelja. Malo zvuči grubo, ali zbog intenziteta posla ne stignem imati prijatelje s kojima se često vidim, zapravo su mi jedini prijatelji kolege komičari jer njih stalno viđam. A s obzirom na to da stalno radim, rijetko imam vremena ne biti stand-up komičar. Zato sve slobodno vrijeme posvetim ženi i sinu.

Stignete li se i dalje baviti karateom, kickboksom, hrvanjem i miješanim borilačkim vještinama?

Nažalost, ne. I dalje rekreativno treniram karate i ponekad odem na trčanje za tramvajem. Borilački sportovi su nešto što je i dalje najveći dio mog života i neizmjerno sam zahvalan ocu Zoranu što je odmalena trenirao moju braću, sestru i mene. Inače, trenutno u familiji imamo prvaka Švedske u boksu, mog mlađeg brata Branka Vinčića, buduću zvijezdu u ovom sportu, a meni ostaje da nasmijavam ljude.

Čime ste osvojili suprugu? Je li ona vaš najveći kritičar?

Svoju sam Miru osvojio na prepad, nije ni znala kad sam je pozvao na piće da smo na dejtu! Obožavam je, podrška mi je u karijeri, pomaže mi oko rasporeda, slaže mi outfite za nastupe, podsjeti me da ne zaboravim neke fore i najbolje od svega - rodila mi je predivnog sina Zorana. Ona jest moj veliki dobronamjerni kritičar i zbog nje sam bolji kao osoba. Volim je više od svega i ne bih je mijenjao ni za što. Osim za milijardu kuna iz Ine. Za to bih trebao dobro razmisliti.