Kako ubiti odličnu emisiju? Dajte je RTL-u i za dvije godine neprekidnog emitiranja sva njena kvaliteta i duhovitost iscurit će kroz vaše pore i ostat će tek neugodan alergijski svrbež na nezgodnim mjestima. RTL-ov recept očito se svidio i drugim našim televizijskim kućama, tako da smo brzom šetnjom TV programom došli do zapanjujućeg broja od sedamnaest (plus, minus, ipak je to bila brza šetnja) serijala raznih profila koji trenutno doživljavaju svoju prvu, drugu, tko zna koju reprizu. Pridružimo li im silne reprize filmova i nekog drugog televizijskog sadržaja (reprizira se doslovce sve, čak i kulinarske emisije), u nevjerici zaključujemo da se reprizira većina TV programa. Ta silna ponavljanja navode na razmišljanje da nas televizija u vrijeme divlje utrke za informacijama vraća na stare putove utvrđivanja gradiva. Što i nije loše. Ali opet, i opet, i opet. E, to već jest loše. I još da nešto pametno utvrđujemo…

10. 'Malcolm u sredini

Užasno je duhovita ta čudnovata obitelj malih i velikih ljudskih čudovišta, od ludih Hala i Lois, preko Malcolma i njegove uvrnute genijalnosti, do Reesea i Deweyja i njihove genijalne uvrnutosti. Toliko su smiješni da ih treba dozirati. Jednom tjedno u večernjem terminu. Pet puta tjedno uz dodatak pet repriza, pa još pomnoženo s brojem ponovnih repriziranja tih repriza, previše je. Baš kao i osmo pivo. Davno je prestalo biti gušt, a postalo navika.

9. 'Nikita'

Jedino što je vrijedilo u toj seriji bili su trenuci kad bi Nikita otkrila komadić kože. Nakon što je to postalo rutina, čekali smo da vidimo hoće li se više poseksati s Michaelom i njegovom fudbalerkom. Kad smo i taj sapunjarski hoću-neću seks doživjeli, nestalo je i ono malo interesa koji nas je držao uz televizore. Čemu sad sve opet ispočetka?

Jedino opravdanje ponovnog i ponovnog emitiranja 'Cobre 11' leži u činjenici da je nismo gledali ni prvi put, pa nam se ne vrte iste munjevite scene opet i opet. Međutim, upravo zbog tog razloga – nije nas se dojmila ni prvi put – ne shvaćamo čemu repriza. Ustvari, znamo! Da se jeftino ubije vrijeme! A vama neradnicima koji nemate pametnijeg posla nego u pola tri popodne sjediti pred televizorom, tko je kriv što ne radite?

Jedina pozitivna stvar u ponavljanju 'Beverlyja' je u terminu. Hvala satničaru što je spasio radnog čovjeka od te sladunjave teen sapunice koja je toliko pretrpana moralnim likovima, porukama i kokoticama da nam sve ostane slatko u ustima nakon nje. Upravo te i takve serije ukazuju na neupitnu prolaznost vremena i naše starenje. I potvrđuju izreku da je mladost ludost. Jer morali smo biti ludi ako smo ih ikad voljeli.

6. Uvijek isti filmovi

Nedavno smo se imali prilike uvjeriti da Macaulay Culkin ne stari. Barem ne kod nas. Jer već godinama božićne praznike ispunjava svojom dječjom slatkoćom u filmovima 'Sam u kući 1, 2'... gnjaveći nas svojim uvijek istim hrabrostima i domišljatostima. Ali nije kod nas samo Macaulay vječno mlad. Naše televizije vječnu mladost omogućuju i Stevenu Seagalu, koji nas u pravilu subotom uvečer uči plemenitoj vještini – čekaj pa udari - a sve s prepoznatljivim izrazom zabrinuta osmijeha. Baš kao da su se muke cijelog svijeta sručile na njegova ramena, ili pak kao da je pred dilemom: otrčati do WC-a ili pričekati kraj snimanja? Dakako, to je tek vrh cijelih planina filmskih repriza koje nas iznova dave i gnjave.

5. Reprize sapunica

Sapunice same po sebi čisti su davež. U potpunosti bezlične, rađene su po principu 'copy & paste', pa malo pofriškaj, ubaci pregršt starih lica i dodaj pokoje novo. To novo lice razvlači po novinama i proguraj ga u zvijezde sumnjiva sjaja. E, sad, kad se te i takve zaredaju, prvo malo ujutro, pa u podne, onda pak u udarnom terminu, taman prije 'Dnevnika', a sve jedna nalik drugoj, tu se čovjek polako izgubi u silnim peripetijama i očajnički zavapi: 'Vratite nam 'Dinastiju'!' Jednu jedinu i nijednu drugu.

4. Vječno iste reklame o uvijek istim proizvodima

Ovaj oblik repriza gledatelje ponuka da okrenu program ili se izvuku iz ugodnih fotelja i prošeću do WC-a. Al' ne mreš ti tol'ko pišat kol'ko oni mogu reklama puštat. I ne samo to! Rijetki hrabar pojedinac koji ostane pred televizorom biva kažnjen uvijek istim reklamama poput (nadopunite me slobodno) nilskog konja koji se skriva iza kolca na snježnoj padini ili majstora koji iznova razbija isti uništeni grijač iz iste pokvarene mašine za pranje suđa, iako nam je jučer objasnio pogrešku i popravio je. Uz te muške predstavnike, svaki reklamni blok ima makar jedan deterdžent i jedan ženski uložak. Te reklame, iako se možda mijenjaju s vremena na vrijeme, toliko nalikuju jedna drugoj da nam se čini kao da smo uronjeni u neki bezvremeni prostor ispunjen lakoćom, mekoćom, čistoćom i, normalno, svježinom.

Prva tri mjesta gotovo dijele tron. RTL-ovi zaštitni znaci, vječne reprize, unesrećuju nas mjesecima i godinama. Nakon što su napokon odlučili skinuti s programa 'Princa iz Bel Aira', neke druge serije su zauzele primat najnepotrebnijih repriza. Jedna od njih zasigurno je 'Korak po korak'. Kuća s puno djece, mamom frizerkom i tatom bauštelcem vrvi iritacijama, moralnim packama i završnom mišlju – svi smo mi jedna velika sretna obitelj. Tek bismo dodali – i svi smo ujedinjeni u stavu da nam se probava budi od te velike i sretne obitelji i njenih dodataka.

Iritantan glas i lijepe noge prvo su što uočimo u toj seriji. Nakon ponovnih i ponovnih druženja, 'Dadilja' postaje puno više. Praktički dio obitelji. Onaj koji ne priznajemo. S tetom (budući da mjesta za dadilje nema u mojoj obitelji) kojoj bismo ugurali čarapu u usta, njenom majkom kojoj bismo zašili usta, susjedom bogatašem koji zaslužuje zlatnu papuču, krunu samo najvećih papučara, slugom kojeg bismo pomeli na cestu da prestane gurati nos u sve i sva i hrpom dugonoge dječurlije koju bismo poslali na usvajanje da ih njihova vlastita obitelj ne pretvori u sebi slične.

1. 'Puna kuća'

Na samom tronu iritacije je serija kojoj se ljudi ne smiju, već se eventualno dive slatkoći blizankinja Olsen i lažnoj ljubavi u potpuno uvrnutoj obitelji. Tek poneka gledateljica nostalgično uronjena u kokotice osamdesetih uzdahne za Johnom Stamosom. Prava istina je da je vrijeme slatkih sestara prošlo čim su malo poodrasle i počele se kreveljiti (davno je to bilo), a danas su mnogo više nalik narkomanskim vješalicama nego malim uduplanim bombonima. John je pak još davnih dana završio u rukama prelijepe Rebece Romijn koja ga je stigla i odbaciti poput stare krpe. Da zaključimo, 'Puna kuća' vrhunac je u potpunosti nepotrebnog kopanja po prašnjavim policama televizijske prošlosti.