Neda Arnerić spada u glumačku elitu koja je obilježila kinematografiju nekadašnje države ulogama i ostvarenjima što se rado gledaju i pamte. I danas se mnogi sjećaju brojnih rola Beograđanke korčulanskih korijena, od prve joj u trilogiji 'San', Jutro', 'Podne', preko 'Ko to tamo peva', 'Užičke republike', 'Varljivog ljeta', do hit serija 'Otpisani' i 'Grlom u jagode', pa sve do uloga novije produkcije.

Prošli tjedan 65-godišnja glumica boravila je u Zagrebu, a dogovor je bio da obavimo razgovor u Društvu hrvatskih filmskih redatelja, u kojem je sudjelovala na konferenciji. Glumica u penziji izgledala je kao da je tek zakoračila na javnu scenu. Vesela, nasmijana, s mladenačkom frizurom, casual odjevena, prepoznatljive boje glasa iskreno je govorila o životu i profesiji u kojoj je prisutna preko pedeset godina. No jednu temu nismo dirali. Njezin suprug, doktor Milorad Mešterović, sredinom prosinca izgubio je bitku s dugom i teškom bolešću, a Neda još nije spremna govoriti o ljubavi koja je trajala 35 godina.

Što vam je značilo sudjelovanje na Međunarodnoj konferenciji o ženama u filmskoj industriji, na kojoj se govorilo o ženskoj podzastupljenosti na tom području u odnosu na muškarce?

Baš sam tim pozivom dobila vjetar u krila jer sam shvatila da su žene, onako kako sam pretpostavljala - moćne. Nikad ih nisam razdvajala od muškaraca. Nekako sam mislila da smo isti, a kad sam dobila poziv da sudjelujem na ovoj konferenciji, odmah sam osjetila energiju koju treba iskoristiti. Trebamo se što više baviti režijom, pisanjem, produciranjem i tada će nam mjesto pod suncem biti osigurano. Shvatila sam i da sama trebam nešto napraviti, a ne samo čekati kod kuće da mi se ponudi dobra uloga. Puno glumica se bavi i produkcijom i pisanjem i režiranjem.

Imali ste impresivnu karijeru, puno ste radili, a kad ste izjavili da ste se zaželjeli dobrog filma, dogodila vam se uloga u filmu 'Aleksi' koji je prošle godine prikazan na Pula Film Festivalu.

Jao, predivan je to ženski film, fenomenalna ženska uloga. Taj film mi je strašno drag. Bila sam pozadinac, to su te male epizode koje pridržavaju glavni lik. To mi je bilo prvi put u životu da sam radila s nekom redateljicom. Vidjela sam da je Barbara Vekarić toliko posvećena projektu da me to zadivilo. Ona je tri, četiri godine prije snimanja razmišljala o epizodnim ulogama jer je za glavne znala od početka i takvo posvećenje nisam srela kod muških redatelja. Ona je mlada, ali je točno znala što želi i apsolutno je po tisuću puta ponavljala kadar ne bi li dobila ono što je zamislila.

Kad smo kod Pule, ondje ste prije 30 godina primili Zlatnu arenu za erotsku dramu 'Haloa - Praznik kurvi'. Koliko se svijet glume i filma promijenio u protekla tri desetljeća?

Zar je prošlo toliko? Promijenilo se puno toga. Sad puno više rade filmove mladi ljudi koji dosta nespremno ulijeću u svoje projekte jer se grčevito bore da ih završe čak i bez osigurane financijske konstrukcije, što nije dobro. Prije su se filmovi spremali po pet godina. Plaćali su se scenaristi da se s redateljima godinu dana izdvoje i povuku se u neki mirni dio na planetu i pišu. Sve je bilo ozbiljnije i organiziranije, a i kinematografija je imala razne trenutke, od crnog vala i istovremeno nekih suvremenih tema, do ratnih filmova, što ja zovem kaubojskim filmovima o partizanima i Nijemcima, ali i to je bilo moćno i to nas je zastupalo u svijetu. To su bili vrlo dobri i veliki spektakli o kakvima danas možemo samo sanjati. A sve je to potrebno za normalnu kinematografiju. Danas stara garda šuti sa strane i ne radi, uglavnom, ništa.

Neki vaše kolege žale za prostorom nekadašnje države na kojem su bili zvijezde. Kakav je slučaj s vama?

Tu sam nepopravljiva. Može mi netko iznijeti milijun racionalnih razloga, ali smatram da je velika šteta što smo uništili tu veliku, jaku, poštovanu državu. Meni je cijeli život u tom prostoru bio lijep. Žao mi je što neki novi klinci neće to nikad osjetiti i baš nimalo mi se ne sviđa ovo 21. stoljeće.

Odigrali ste na desetine filmskih, kazališnih i televizijskih uloga. Što je za vas gluma? Ljubav, posao, igra?

Počelo je kao igra, preraslo je u ljubav, a sad je posao.

Jeste li ikad bili u situaciji da prihvaćate uloge koje vam možda i nisu bile po mjeri?

Jesam i moram priznati da se nikad nisam pokajala. Bata Živojinović jednom mi je rekao, kad sam imala dilemu oko nekog filma, pa sam ga tražila savjet: 'Šuti mala, radi što god ti se ponudi, ti si profesionalac.' Moglo se i tako, no neke stvari ipak nisam željela raditi.

S kojom ulogom ste se najviše mučili, a koja je bila najbliža vašem karakteru?

Mnogo sam se namučila s ulogom u filmu koji ste maloprije spomenuli, 'Haloa - praznik kurvi' Lordana Zafranovića, a ovo drugo je sve teklo lako. (smijeh)

Koliko su vas likovi koje spremate, a kasnije i tumačite, mijenjali kao osobu?

Nisu me uopće mijenjali. To je predrasuda, izmišljotina i fama da me posao može promijeniti. Ja sam jedna osoba privatno, a kad radim - onda radim. Kao što netko tipka cijeli dan, tako ja odrađujem svoje role.

U čemu je razlika između plejade glumaca iz vaših generacija i ovih mladih koji sada stasaju?

Nekad su glumci bili 'uzgajani', vodilo se računa o njima, imali su kontinuitet u karijerama, a sad bljesnu na trenutak i nestanu. Mnogo nas ima, previše je akademija. Mladima želim da im slava ne udari u glavu. Svijet nije mali za darovitost, uvijek se nađe mjesto za onog tko se potrudi.

Osvojili ste brojne nagrade. Prošle godine dobili ste FEST-ov 'Beogradski pobednik', imate i nagradu za životno djelo Pavle Vuisić... Jesu li one dokaz ostvarenja vaših snova?

Nisam baš dobila toliko nagrada, ali sam sretna što sam sve ovo vrijeme radila u kontinuitetu. To je moja najveća nagrada. Život je preda mnom, nemam ja sto godina! To je moj glumački doprinos balkanskoj kinematografiji.

Smatrate li da se repertoar, kako kazališni, filmski, tako i televizijski, formira prema afinitetima publike ili je publika ta koja će prihvatiti sve što joj se servira?

Formira se prema autorima koji rade projekte. Mislim da nitko unaprijed ne razmišlja o publici. Bar se nadam, jer tako ne bi trebalo biti. Obično razmišljaš o onome što osjećaš i što iz trbuha imaš potrebu izraziti. Pa poslije bude publike ako to ispadne dobro, a ako nije dobro, bolje da nema publike i da se brzo ugasi. To se prije svega odnosi na teatar.

Čuje li se u današnje vrijeme dovoljno glas umjetnika?

Čuje se jer se ne daju, jer se bune, bore, ali mediji su uglavnom zatvoreni. Ovi udarni su nepristupačni i zatvoreni, tako da je ostalo malo medija za glas umjetnosti.

Godinama izgledate fantastično. U čemu je tajna vašeg mladolikog izgleda? Je li u pitanju genetika, vježbanje, prehrana?

Ako to stoji, onda je genetika u pitanju. Moj tata je s Korčule i tu sam kad god mi se pruži prilika da uživam u tom kraju. Zato sam guštala što se 'Aleksi' snimao na Orebiću. Čovjek najbolje izgleda onda kada se dobro osjeća, a ja se osjećam kao da mi je 20 godina.

Kako se odmarate i punite baterije?

Uglavnom čitajući, družeći se s prijateljicama. Volim otići u kazalište i kino.