>>> Iz minute u minutu: Bajić falsificira zapisnike! Eto, nek me tuži za klevetu!

Kada se pročulo da će Sanader ove nedjeje gostovati kod Stankovića, dobar se dio građana Republike Hrvatske (pogotovo onih koje netko pita za mišljenje) požurio izraziti svoje neodobravanje. Promicanje kriminalaca i pokvarenjaka, davanje prostora jednoj od najvećih sramota novije hrvatske povijesti, on je svoje ispričao i svi smo nastradali zbog toga... sve se to u nekom obliku moglo čuti ili pročitati iz usta i tipkovnica službenih i neslužbenih komentatora. Vrhunac je bila izjava umirovljenog predsjednika Mesića, koji je zaključio da ako se emisija posvećuje Sanaderu, zašto onda ne bismo jednu dali Paravinji. Zgodno sročeno - bivši nam je predsjednik i inače sklon takvim dosjetkama - ali pogrešno. Za Paravinju, naime, nitko nije glasao, a za Sanadera je glasala većina onih koji su ga danas popodne gledali na televiziji. Na ekranu im se zato dickensovski ukazao njihov vlastiti Duh Božića prošlih, zorno im prikazujući čijem su šarmu i demagoškoj karizmi nasjeli prije devet godina. Nije ni čudo što su se mnogi od njih zbog toga izbezumili. Nije se ugodno ponovno susresti s vlastitim pogreškama iz prošosti. Povrh toga, što god Mesić i ini kritičari o tome mislili, Sanader JEST vijest. Bio bi, ako ćemo sasvim iskreno, i Paravinja. Zgražanje i gađenje nimalo ne mijenjaju tu činjenicu. Javna televizija ne ravna se i ne bi se trebala ravnati po iluzijama koje njezini gledatelji imaju o samima sebi (u ovom slučaju - onoj u kojoj tvrde da ih senzacionalizam Sanaderova nastupa ne zanima jer su iznad toga). Prevaranti, kriminalci i ini nepoželjni, puku su uglavnom zanimljivi, emisije o njima redovito gledane, a potegnimo na kraju i onaj krajnji argument: u novinarstvu postoji pravilo da je uvijek potrebno čuti i drugu stranu. Sanaderovo gostovanje kod Stankovića zato je potpuno legitimno i opravdano, koliko god nam Peptorana trebalo da ga probavimo.

Postoji, međutim, jedan drugi problem, zbog kojega su i nešto dalekovidniji postali nervozni od najava Sendijeva gostovanja u Nu2. Stanković, naime, nikada nije dobro funkcionirao u srazu s likovima poput Sanadera. Sjetimo se samo davnašnje emisije s Ivićem Pašalićem, kada ga je dotični smotao u sendvič i pojeo za ručak, ne dopuštajući mu da iz njega izvuče čak ni podatak o točnoj godini rođenja. Sanader je, pak, ako je vjerovati legendama, za doručak pojeo Pašalića, pa mu Aco Stanković, u usporedbi s tom političko-gastronomskom epizodom, doista nije teško pao na želudac. Jedne su njemačke novine početkom suđenja bivšem premijeru napisale da Sanader u sudnici djeluje poput provincijske megaface među neukima. Tako je djelovao i danas. Ne toliko zbog toga što bi sâm bio fascinantno inteligentan i veličanstveno nadaren sugovornik, nego zbog toga što je urednik i voditelj emisije 'Nedjeljom u dva' nedovoljno vješt, prodoran i suviše nervozan da bi se nosio s bilo kim čije vještine i inteligencija blago nadmašuju poriluk u fazi sazrijevanja.

Da se razumijemo, u emisiji se nije dogodilo ništa spektakularno niti je bila išta zanimljivija od 'Mira i dobra' koji je uslijedio. Zlatousti manipulator Sanader gradio se bezgriješnim na vrlo sličan način kao što to čine biskupi i župnici, konstatirao je da mu sve optužbe podmeću razni mangupi iz vlastitih redova, baš kao što se popovi žale na neprijatelje vjere i bla-bla-truć-bla. 'Ispričat ću vam se samo zbog izbora Jadranke Kosor za nasljednicu', dodao je vlastitoj festivalu taštine i laži, precizno procjenjujući ono zbog čega su HDZ-ovi glasači zapravo najviše kivni na njega, ali propuštajući spomenuti (ili, nedajbože, odgovoriti na pitanje koje mu Stanković o tome nije postavio, kako je uopće bilo moguće da bira NASLJEDNIKA, kao kakav kralj). Bio je, ukratko rečeno, jednako uvjerljiv i pouzdan kao što je bio 2003. godine. Manipulirao je tada, manipulira i sada. Razlika je jedino u tome što ga se Stanković sada usudio pitati neka pitanja koja ga se ne bi usudio pitati ni 2003. ni 2007. ni u doba kada je davao ostavku (i pritom ne dobiti nijedan zadovoljavajući odgovor) te u tome što Sandy Nacionale sada nije stajao na splitskoj rivi, brižljivo razrađenim domoljubnim urlikom podilazeći nacionalistički orijentiranim masama.

No čak i takav - proziran, neuvjerljiv, manipulativan, osramoćen i prepun priča o kolegama koji su mu smjestili i montirali proces (3ABEPA!) - bio je prevelik zalogaj za Stankovića, kojemu je emisija u nekoliko navrata izmakla kontroli i pretvorila se u okrivljenikovu JAPAJAtijadu. I u tom grmu skriva se zec, odnosno nelagoda zbog Sanaderova gostovanja u jednoj od najgledanijih emisija javne televizije. Možda na toj televiziji i postoji novinar koji bi se znao nositi sa Sanaderovom provincijskom slatkorječivošću za naivne i neuke, ali taj novinar, nažalost, nije Aleksandar Stanković. Postoji velika vjerojatnost da su mnogi od tih naivnih i/ili neukih zbog toga i opet popušili spiku iz rubrike 'jeftina karizma lokalnog Falschspielera', a njihovo je padanje na takve fore zadnji put gotovo stajalo glave i onih među nama koji Sanadera nikada nisu doživljavali kao veličinu. No to vam je, dragi sugrađani i sugrađanke, sloboda medija i javnog izražavanja. Svatko se, pa i Sanader, u javnosti ima pravo skrivati iza velikih riječi i dubioznih, ali sabrano sročenih objašnjenja vlastitih postupaka. Novinari bi u naše ime trebali razotkriti prazninu koja stoji iza takve demagogije, dosad je to u Hrvatskoj rijetko kome uspijevalo. Iskreno sam žalosna što se Stanković nije pridružio toj manjinskoj skupini. A dobio je, zapravo, tako laku metu...