Dugo sam se dvoumila bih li uopće išta napisala o novoj emisiji Brune (Bruna?) Šimleše koja se svakog (dobrog ili lošeg, ali svakako radnog) dana prikazuje na Drugom programu HTV-a. Emisija mi se, naime, baš osobito ne sviđa, a s druge mi je strane malo bed kritizirati čovjeka koji je neprekidno nasmijan, sve voli, sve razumije, kuži se u ljubav ko veliki, iz ušiju mu rastu cvjetići i duge te je, sve u svemu, donekle simpatičan i drag. Povrh svega, i raja ga voli, a kada u ovoj zemlji kritiziraš nekoga koga raja voli, raja svoj zaštitnički poriv iz ljubavi pokazuje tako što isuče mačete i priprijeti ti kolinjem.

Šalim se, naravno - zabole me za mačete i raju, ali doista sam se nekoliko puta zapitala zašto su mi 'Svaki dan dobar dan' i Bruno Šimleša u njemu pomalo... nelagodni za gledanje. Je li problem u meni? Možda. Možda su me roditelji pri odrastanju zalijevali prevelikom dozom cinizma, možda sam emotivno prikraćena zbog odrastanja u zemlji u kojoj se ljubav prema bližnjem i ine milosrdne vrijednosti često izražavaju ratnim pokličima i skandiranjima ubij-ovoga-ili-onoga, a možda je nešto deseto. No sva ta neprekidna pozitiva budi u meni lagano nepovjerenje te povremeno potrebu da si uštrcam obilnu dozu inzulina.

Šimleša je, mora se priznati, svoju uobičajenu spiku dosta vješto prilagodio televizijskoj formi pa u talk-showu koji vodi uglavnom ne slušamo njegova uobičajena predavanja o ljubavi, sreći i zadovoljstvu s kakvima je stekao popularnost. U studio dovodi ljude koji pričaju o raznim načinima na koji su si poboljšali ili uljepšali život pa je tako jučer tema bila 'Od hobija do posla' i o njoj su govorili ljudi koji uživaju u svojim poslovima jer su uspjeli svoj užitak i razonodu pretvoriti u profesionalni angažman. Lijepo i sve su to okej ljudi koje je do neke mjere zanimljivo slušati, a i Šimleša nije bez talenta za javni nastup, što se i očekuje od čovjeka koji je vodio već toliko javnih predavanja, seminara ili štotijaznam čega već. S tehničke i profesionalne strane nema mu se što ozbiljno zamjeriti.

No sve mi to skupa, moram priznati, izgleda kao 'Osmi kat' Daniele Trbović na prevelikoj dozi antidepresiva ili kakvih još žešćih hepi pilsova. Nikakvog odmaka i nikakve šale, osim onih pretjerano pripitomljenih, kakve obično prati saharinska fraza 'moramo se malo našaliti'. Znam, mnogi će reći da u svem crnilu koje nas obavija dobro dođe emisija s dobrim vijestima, dobrim raspoloženjem i ružičastim pogledom na svijet. Možda su ti neki u pravu. A možda bi se trebali prebaciti na crtiće.