Osim što smo njegove vokalne sposobnosti mogli čuti u pojedinim epizodama kviza 'Potjera', poznatog lovca i njegovu pjevačku partnericu Ivanu Kindl odnedavno možemo gledati u showu 'Zvijezde pjevaju'. Uoči nove, subotnje emisije pronašao je vremena za razgovor s nama. Da je osim u kvizovima i kroz show stekao svoju publiku, svjedoče brojni prolaznici koji su ga s neskrivenim divljenjem promatrali dok je pozirao našem fotoreporteru.

Što vas je privuklo showu 'Zvijezde pjevaju'?

U 'Potjeri', a i još na RTL-u, vidjelo se da volim zapjevušiti. Sad, kako to zvuči - druga je stvar. Prošle godine u studenom nazvao me Igor Grković i rekao mi da Mario Sedmak ima pitanje za mene jer se show 'Zvijezde pjevaju' vraća i da pretpostavim koje će to biti pitanje. Odmah sam rekao - pristajem. Taj show mi je uvijek bio fora i bilo mi je žao što je ukinut ili suspendiran na neko vrijeme. Kako se emitirao prije ere uzleta nekakve moje popularnosti, mislio sam da sam propustio svoju priliku, no sad mi se opet pružila. Pa zašto ne?

Kakvi su vaši glazbeni afiniteti, kakvu glazbu slušate?

Slušam rock, funk. Ja sam dijete radija odraslo u osamdesetima pa mi je cijela ta 'kuruza' osamdesetih okej, čak i neka elektronika, ništa pretjerano ozbiljno. Ali volim i stare stvari iz pedesetih, šezdesetih.

Kako ste zadovoljni svojom mentoricom? Jeste li bili sretni kad ste dobili višegodišnju pobjednicu showa 'Zvijezde pjevaju'?

Što se statistike tiče, Ivana Kindl je tu nenadmašna, tako da očito može izvući najbolje iz ljudi. E sad, ili je imala sreće da je radila s boljim materijalom od mene, to ne znam, ali zasad se kotrljamo. Sad gdje ćemo se zaustaviti...

Što ste naučili od nje?

Naučio sam da zapravo ne znam puno o glazbenim tehnikama. Mislio sam - to je lako, samo uzmeš mikrofon i pjevaš. Znam da postoje tehnike upjevavanja, a koliko je pristup studiozan, nisam znao. Moj problem je kontrola glasa. Znam kako nešto otprilike treba zvučati, a onda pustim glas i to zvuči posve drukčije. Znam da sam u falšu, ali se ne mogu vratiti. Zapravo se borim sa svojim glasom. Problem je to što od svoje pete godine imam čvoriće na glasnicama. To je prošlo kroz mutacije, ali nisam nikad do kraja mutirao i zapravo moj glas danas ima specifičnu boju i relativno je uskog raspona pa se moram nekako dovijati. Ili pjevam, kaže Ivana, u knedla stilu, kao Tom Jones. Kad pjevam visoke tonove, to zvuči kao da se jako mučim, kao što se čulo u pjesmi 'Country Roads'.

Kako ste doživjeli izjavu članice žirija Danijele Martinović koja bi voljela kad se probudi i otvori vrata da je čekate u dnevnom boravku, da ste slatki i da širite prekrasnu energiju?

To mi je bilo simpatično. Danijela je dobri duh tog žirija i ona je nekako zadužena za pozitivu, Valentina ima najškolskiji pristup, Remi je bad guy, a Škoro je zafrkant. Baš su se nekako fino podijelili.

Kakva je atmosfera, s kim ste se najbolje 'skompali'?

Frano je bio super i žao nam je što je ispao, ali da nije on, ispao bih ja. (smijeh) Borko je zafrkant, ali cijela ekipa je postala homogena. Ne znam kako je bilo ranijih sezona, ali dobro se zabavljamo i koliko god da potrajem, bit će mi žao kad ispadnem.

Gdje taložite količine informacija, koliki je vaš 'hard disk'?

Ne znam. Mislim da je to stvar toga što puno toga povezujem s nekakvim svojim iskustvima. Recimo, nedavno je u 'Potjeri' bilo pitanje kako se u izviđačima zovu oni koji su već iskusni. Brđani! Kako ja to znam? Tako što na Zlarinu, na kojem godinama ljetujem, postoji izviđački kamp i kad bi se oni znali spustiti u mjesto, komentiralo bi se 'došli su brđani'. Znači, tu sam informaciju naučio na takav način. Numeričke podatke jako slabo pamtim, kao i brojeve telefona. Trebali su mi mjeseci da zapamtim broj svoje supruge, što mi je srećom dobro došlo kad mi je ostao mobitel u hotelskoj sobi, a oni me nisu htjeli pustiti unutra jer je glasila na nju. Morao sam se prisjetiti njezinog broja jer bih inače morao čekati cijeli dan da se vrati u hotel. (smijeh)

Baš sam vas htjela pitati - učili ste više od trideset jezika, imate sveobuhvatno znanje iz svih područja. U kojem području niste 'doma', ne osjećate se sigurno?

Nisam nikad bio pretjerano za prirodne znanosti, više sam bio naklonjen na društvenu stranu. I onda se oženim biologinjom koja je isto naginjala društvenim znanostima! Kad je riječ o kvizovima, slabije područje mi je film. Da odlučim pojačati znanje o tome, morao bih provesti nekoliko dana kako bih pogledao sve filmske klasike, ali mi se potrošiti dva sata na film da bih mogao znati nešto o njemu - čini blesavo. Ako odlučim pogledati neki film, učinit ću to jer je vrijedan gledanja, a ne zato da skupljam informacije o njemu. Ima kvizaške populacije koja isključivo gomila podatke sa svrhom - kviza. Meni je kvizno znanje nekakva nuspojava interesa.

'Stiltate' li se kad uslijed toliko podataka koje pohranjujete?

Može mi se to dogoditi. Sjećam se jedne od završnih 'Potjera' kad mi je mozak znao što trebam reći, a kroz usta izašlo nešto posve drugo. Bilo je pitanje koju je južnoameričku državu otkrio portugalski pomorac Pedro Cabral. Znao sam da je to Brazil, a na svoj užas čuo sam kako izgovaram Portugal. (smijeh) To je kao kad vam automobil ide na uzbrdici, a vi ga pokušavate zadržati. Takve se greške naprosto događaju.

Kako održavate vitalnost mozga: Križaljkama, hranom, dodacima prehrani?

Već samo igra kvizova pomaže u tome. To vam je isto kao i kod sporta, najbolja i najvažnija je vježba. Važna stvar je naučiti pretpostavljati što će vas pitati, a to su educated guesses - čak i ako ne znam odgovor, mogu pretpostaviti kako razmišlja postavljač, mogu suziti skupinu potencijalnih odgovora i onda zaključiti što bi to moglo biti. Često je to riječima teško objasniti, ali to je neki predosjećaj onoga što bi moglo biti. No vratimo se na vitalnost mozga. Recimo, znam da neke stvari znam, ali ih se ne podsjećam i onda, kad mi nakon dosta godina zatrebaju, više ih se ne mogu sjetiti. Mislim da je to čest problem i kod drugih kolega lovaca. Znate ono kad dođe pitanje, a oni razmišljaju i vidite da znaju, ali to kao pitbul ne puštaju i onda nakon deset sekundi kažu - 'ne znam, ne mogu se sjetiti'. Vidim da se nečega ne mogu sjetiti i onda to puštam jer mi se ne da ulagati previše vremena, ali koji put to znači i prihvaćanje poraza pa mi je zato nekad to teško izgovoriti.

Kako se praznite?

Praznim se šetnjom, putovanjima. Mene Zagreb na neki način guši, ne mogu predugo biti ovdje. Najsretniji sam kad prođem pored table na kojoj je Zagreb prekrižen. Treba mi s vremena na vrijeme promjena sredine. Negdje napunim baterije i vratim se ovamo. Nisam tip koji će sjediti pred televizorom i gledati programe. Općenito ne gledam previše televiziju. Gledam 'Potjeru' i neke stare serije kad se repriziraju, tipa 'Zvonili ste, milorde?' ili 'Dražesni pupoljci svibanjski'.

Spomenuli ste putovanja, obišli ste više od 50 zemalja. Koja vas se posebno dojmila?

To je tek djelić onoga što bih želio vidjeti, ali već ovako mogu reći da sam sretan što sam imao priliku vidjeti neke zemlje poput Novog Zelanda, koji me fascinirao prirodom. Svidjela mi se Indokina te Singapur, a fascinirao me i Island kad je riječ o prirodi. Ondje je slično kao na Novom Zelandu, ali na neki divlji način.

Vratimo se još malo televizijskim kvizovima. Dvadesetak godina ste u njima. Što vas toliko fascinira i mami u tome?

Uvijek taj isti osjećaj pobjede. To vam je isto kao da to pitate nekoga tko je osvojio sve u nekom sportu ili nekoga tko ima gomilu bogatstva što ga motivira da i dalje stječe novac. To je neka vrsta ludila. U kvizovima su to uvijek druga pitanja, širenje znanja...

Više puta ste spomenuli suprugu Vanju. Čime vas je privukla?

Svojom neposrednošću. Ona je izuzetno dobra i kvalitetna osoba koja ima pomalo staromodne vrijednosti koje se više ne cijene. Moja supruga je u svijetu, u kojem su ljudi jako fokusirani na sebe, među kojima sam i ja, ta koja će drugoga staviti na prvo mjesto i uvijek će se jako potruditi oko osobe do koje joj je stalo. Recimo, za show 'Zvijezde pjevaju' ona jako odrađuje moj PR, animira svu ekipu i bez nje bih bio puno samotniji. Ima kvalitete osobe koje me zanimaju kod životne družice, partnerice. Ona je netko tko je i na mojoj intelektualnoj razini. Jako puno razgovaramo o različitim fenomenima. Ja sam više za faktografsku stranu, a ona više za međuljudske odnose, pa oboje učimo jedno od drugoga.

Što se 'pokupili' od svoje supruge?

Naučio sam puno više promatrati neke suptilne stvari među ljudima. Pitam je recimo 'zašto se ljudi tako ponašaju?', a ona mi kaže da se ljudi ponašaju onako kako se ponašaju i da mi se to može ili ne mora sviđati. Ljudi kojima sam godinama okružen kažu da je od mene napravila ugodniju osobu, da sam prije bio otresit. Baš sam bio autističan u nekim stvarima, a fokusiran na ono što radim. Mislim, još to radim, znam biti osoran, ali radim na tome da to popravim. (smijeh)

S kakvim ljudima se družite? Jesu li to uvijek ljudi genijalci poput vas ili ima i 'običnijih' ljudi?

Kroz svoje obrazovanje pa sve do RTL-ovog kviza možda sam precjenjivao mogućnosti običnih ljudi. Tek u showu 'Tog se nitko nije sjetio' shvatio sam koliko zapravo zna ili ne zna prosječni građanin Hrvatske stvari za koje sam smatrao da su općepoznate. To su mi ljudi znali zamjeriti, govoriti mi da možda previše intelektualno pristupam. No ne iz želje da nekoga podcijenim, jer bi to bi ispalo nadmeno. Taj novi 'ja' promatra ljude nijansiranije. Kužim da ne bih smio nastupati toliko plošno prema ljudima i sad stanem, porazgovaram i sa susjedima s kojima nemam bogzna što popričati o nekakvim temama koje me zanimaju. Pokažem im da mi je stalo, poslušam što njih zanima. Znači, nije važna tematika, važni su ljudi. To je isto jedna od stvari koje me supruga naučila: 'Krešo, ljudi su važni. Poslušaj nekoga i pokaži mu da ti je stalo.'

Kako se nosite s tim da vas prepoznaju, zaustavljaju, gledaju u vas?

Kad hodam ulicom, obično sam u nekom svom filmu i dosta toga ne skužim. Ali ima nekih situacija u kojima ljudi kad ste poznata osoba očekuju, ako ste bili u nekoj interakciji s njima, da ih se sjećate. Recimo, ljudi koji su bili u kvizovima misle 'aha, sad smo si mi dobri' i onda podrazumijevaju da ih se sjećam. Uz najbolju namjeru, ja to ne mogu popamtiti. U svakoj 'Potjeri' četvero je natjecatelja i jednostavno se ne sjećam. Jednom mi je pripiti lik uletio u Močvari i kaže mi da je bio u prošloj emisiji. Srećom, sjetio sam ga se i njegovog imena, ali to je asimetričnost koju ljudi često ne kuže i zato ispadamo umišljeni. Ali velim, spreman sam popričati sa svakim. Druga je stvar što je svatko sebi najvažniji i misli da ima vašu potpunu pozornost u nekom trenutku, a ja možda nekamo žurim i ne mogu reći: 'Sorry, imam nešto za deset minuta i ne mogu razgovarati s tobom.' To je nešto za što mislim da se sve osobe u javnom svijetu susreću s time. Dugo vremena je moj profil na Facebooku bio otvoren. Ljudi su mi slali zahtjeve za prijateljstvo i onda bi svako popričao sa mnom preko messengera, no onda sam ostavio poruku koja je zazvučala malo arogantno - da kad mi šalju zahtjev za prijateljstvo, pošalju i podatak odakle se znamo. Ali zato mnogi naprave svoj fun page, a svoj osobni profil imaju za osobe koje stvarno znaju.