Književnica Ivana Šojat i sama je bila žrtva fizičkog nasilja u vezi, no o svemu je progovorila tek sada, kada je javnost doznala da se redatelj Dalibor Matanić neprimjereno ponašao prema svojim kolegicama, kao i mladim glumicama na setu
Ne stišava se bura oko slučaja Matanić, u kojem je filmski redatelj optužen za dugogodišnje seksualno uznemiravanje velikog broja mladih žena.
To je bio povod zbog kojeg je književnica i prevoditeljica Ivana Šojat odlučila i sama istupiti javno pa je na svom Facebook profilu opisala vlastito iskusvto nasilja kojeg je doživjela u mladosti. Njezin status prenosimo u cijelosti.
vezane vijesti
'Bilo mi je 19. Dvije godine sam već bila u vezi s Vladom koji je prvo 'zamračenje' doživio kad je spoznao da ću (usprkos njegovu protivljenju) upisati fakultet. Pjevala sam u bendu koji je dva dana kasnije trebao održati koncert u Studentskom centru, pa smo taj dan imali posljednju probu na kojoj smo dogovarali i redoslijed izvedbi pjesama.
Kasnila sam 10 minuta na susret s Vladom...Kad sam mu prišla na ulici, uslijedio je rafal šamara. Tek sam kod trećeg ili četvrtog postala svjesna što se događa. Udarao me tako silovito da mi je napuknula gornja usnica i krv mi se razlila ustima... Ljudi su oko nas prolazili. Bilo ih je u tom trenutku barem desetak, a od tih desetak je bilo barem 4 ili 5 odraslih muškaraca jačih od Vlade...
Nitko nije ni zastao. Nitko nije ništa rekao. Nitko nije učinio išta da ga spriječi...Nakon tog trećeg ili četvrtog žestokog šamara koji u njegovoj glavi nije trebao biti i posljednji (jer ponovno je zamahnuo), konačno sam se pribrala i koljenom ga udarila u međunožje...
Potpuno izbezumljena nasiljem momka koji mi je govorio da me voli, satima sam tumarala gradom, sjedila na zabačenoj klupi u parku i plakala, sasvim ponižena...Zbog njega, zbog 'publike' kojoj je bilo izgleda normalno gledati to i ništa ne činiti...
Zašto ovo pišem nakon tolikih godina? Zato što bih voljela da osvijestite da svako, baš svako nasilje ima svoju publiku koja šuti, koja poslije možda skoči u hajku tek kad žrtva proguta poniženje, kad podigne glas. Možda čak ni tad. Možda nikad...
Jer: u nas je žrtva (čini se) uvijek suspektna, uvijek se traži neki motiv, opravdanje nasilja. Nasilje se perpetuira zbog publike, zbog kukavičluka i sumnje u žrtvu...Fascinantna je ta naša sklonost da zlo tetošimo opravdanjima, okolnostima, 'okidačima', prethodnim traumama...'
