Obožavali su ga slavni redatelji Orson Welles i Carlo Ponti, a dok su mu se rađale kćeri, htio je biti uz suprugu, no oba puta 'spriječila' ga je njegova ljubav zvana - film. Njegova ostvarenja i danas ostavljaju jednako upečatljiv dojam na gledatelja kao i u vrijeme kad su nastali, a izdvojili smo tek neke iz njegove bogate kinematografske povijesti
Čuveni redatelj Veljko Bulajić preminuo je u 97. godini, a svojim umjetničkim djelovanjem trajno je oblikovao jugoslavensku i hrvatsku kinematografiju. Sve je počelo s filmovima 'Kamen i more' te 'Brod lutalica'.
vezane vijesti
'Vlak bez voznog reda'
Debitantski dugometražni film Veljka Bulajića je inspiriran neorealizmom, a tematizira masovno preseljenje stanovnika iz škrtog kamenjara Dalmatinske zagore u plodnu slavonsku ravnicu. Taj film mu je prikazivanjem u Cannesu otvorio vrata u svijet.
'Obećana zemlja'
Film je snimljen 1986., i to je svojevrsni nastavak 'Vlaka bez voznog reda'. Bulajića su za taj film inspirirali 'Rašomon' i 'Građanin Kane', a to je priča o seljacima došljacima koji doživljavaju prva razočaranja idejama kolektivizacije. Film je koncipiran kao sudska drama, a glavne su uloge igrali Bata Živojinović, Mirjana Karanović, Vjenceslav Kapural i Vanja Drach.
'Kozara'
Ratni film na temu 2. svjetskog rata snimljen je 1962. godine i to za samo 54 dana (vođa snimanja bio je Branko Lustig) te je montiran u 45 dana. O 'Kozari' je pisao Le Monde, svi vodeći listovi Francuske te je imao premijeru i u Španjolskoj, Italiji, a distribuiran je čak u 91 državu. Danas je ostao jedan od najpoznatijih partizanskih filmova kao i jedan od najboljih filmova Bulajićeva opusa. Za svoj prvi partizanski film, kao i za kasnije snimljen film 'Bitka na Neretvi', odabran je prikaz stvarne bitke Drugog svjetskog rata. 'Kozara' je na Pulskom filmskom festivalu osvojila Veliku zlatnu arenu za najbolji film, specijalna priznanja za režiju i scenarij te Zlatne Arene za uloge (Bata Živojinović, Olivera Marković), a na uglednom festivalu u Moskvi film je 1963. nagrađen Zlatnom medaljom.
'Pogled u zjenicu sunca'
Crno-bijeli ratni film snimljen je 1966. godine, a radnja se odvija za vrijeme Drugog svjetskog rata i prikazuje kako se tijekom neprijateljske ofenzive mala grupa partizana oboljelih od tifusa našla okružena neprijateljem i odsječena od svojih drugova, te kako im prijeti zima i glad. Taj se film smatra najosebujnijim uratkom cjelokupnog Bulajićevog opusa. Za potrebe filma Antun Nalis i Bata Živojinović morali su smršavjeti 20-ak kilograma a glumili su u oskudnoj odjeći i obući na temperaturama do -25 ℃, zbog čega su dobili smrzotine na rukama i nogama. Film je dobio nagradu na Pulskom filmskom festivalu, Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu, a prikazan je izvan konkurencije na filmskom festivalu u Cannesu.
'Bitka na Neretvi'
Cjelokupna domaća glumačka krema pojavila se u filmu iz 1969. (Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik, Velimir Bata Živojinović, Milena Dravić, Fabijan Šovagović,Pavle Vuisić...) uz impresivnu listu stranih glumačkih zvijezda (Hardy Krüger, Sergej Bondarčuk, Franco Nero, Sylva Koscina, Yul Brynner, Curd Jürgens, Orson Welles, Oleg Vidov). Jedan od plakata filma napravio je Pablo Picasso. Film je imao premijeru u dvorani Skenderija u Sarajevu, a na Pulskom filmskom festivalu prikazan je izvan konkurencije. Distribuiran je diljem svijeta, a bio je nominiran i za Oscara za strani film.
'Atentat u Sarajevu'
Nakon velikog uspjeha 'Bitke na Neretvi', Veljko Bulajić u međunarodnoj koprodukciji s nizom uglednih stranih glumaca (Christopher Plummer, Maximilian Schell, Florinda Bolkan, Libuše Šafránková)snimio je 'Atentat u Sarajevu' u kojem je rekonstruirao zbivanja u danima oko atentata koji je promijenio svijet i potaknuo Prvi svjetski rat. Film prati prijestolonasljednički bračni par i atentatore, pritom nastojeći zadržati pozitivan pogled prema jednima i drugima. Film je dobitnio Posebno priznanje uglednog festivala u San Sebastiánu i Srebrnu arenu za režiju na Pulskom filmskom festivalu.
'Skoplje '63.'
Vizualno impresivna i emocionalno upečatljiva kronika o strašnim posljedicama razornog potresa koji je pogodio makedonski glavni grad snimljena je 1964. godine. Dan nakon potresa Bulajić je s dvojicom snimatelja dobio poziv da snimi posljedice potresa. Umjesto nekoliko dana, ostao je u Skoplju pet mjeseci i snimio dokumentarac koji je prikazao fizičke i psihičke posljedice potresa, ali i otpornost i optimizam građana Skoplja. U filmu se može vidjeti prvi nastup Esme Redžepove. Film je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na venecijanskoj Mostri i nagradu UNESCO-a. Tu su i priznanja Grand Prix za najbolji dokumentarni film na venecijanskoj Mostri te nagrada UNESCO-a.
