Nino Raspudić u današnjoj emisiji 'Nedjeljom u dva' izrekao je dosta stvari s kojima se osobno ne bih složila, priličan broj teza koje nisu ništa drugo nego pokušaj opravdavanja i ublažavanja prilično isključivih i šovinističkih pojava u društvu, a pokazao je i zanimljivu dozu paranoje prema 'ljudima zaostalim iz prethodnog režima' koju je primijenio samo na one koji mu se ne sviđaju, zaboravljajući pritom da takvih ima i među njegovim svjetonazorskim drugovima. Čini to često i, iako je elokventan, ne čini to osobito pametno. Zato mu je lako pronaći 'rupe' u logici.

No Aleksandar Stanković to nije učinio. Recimo, Raspudić je paralelu povučenu između izvikivanja 'Za dom spremni' na utakmici i nemoguće situacije da se na nekoj utakmici u Njemačkoj izvikuje 'Heil Hitler' - usporedio s time što se Goran Radman vratio na čelo HRT-a iako je tu funkciju obavljao u komunizmu. Stanković ga nije podsjetio da Radman (kojemu se definitivno svašta može prigovoriti) nije ni prvi ni najmoćniji među onima koji su obnašali funkcije u komunizmu, a potom dostigli vrlo utjecajne položaje u suvremenoj Hrvatskoj, kao ni na to da su se takvi uspinjali i s lijeve i s desne i s centralne političke pozicije. Kada je Raspudić utvrdio da dopuštanje homoseksualnih brakova, iako ne ugrožava njega osobno, ugrožava i redefinira tradicionalnu definiciju braka, nije ga podsjetio da je brak iz svojeg tradicionalnog oblika već stotinama puta redefiniran jer da nije, nitko se ne bi mogao rastati i ponovno oženiti / udati, a i trgovanje ženama pod egidom 'miraza' bilo bi određeno zakonima.

Bilo je još takvih izjava, još takvih situacija u kojima je Stanković mogao povesti raspravu s Raspudićem i tada bi to - kada je već tako strahovito važno voditi svjetonazorske rasprave - doista bila diskusija vrijedna pozornosti. Ali ne. Stanković je učinio ono što i inače čini kada mu u studio sjedne neistomišljenik. Upadao je u riječ, prekidao, omalovažavao i uporno postavljao jedno te isto pitanje, kao da će ponavljanjem nešto postići. Konkretno - Raspudić je rekao da se njemu čini - ali da nema dokaza - da su mediji u vrijeme prije referenduma o braku bili politički upravljani. Slažem se, prilično bezvezna tvrdnja, posebice ako usput još priznaš da nemaš dokaza za nju, i da, slažem se da Raspudić tako sam sebe definira kao pomalo paranoičnu osobu. No što je točno Stanković htio postići time što mu je još nekoliko puta postavio pitanje 'Koji su vaši dokazi za to?' i slične varijante? Čovjek kaže da nema dokaza, a ti ga uporno ispituješ koji su to dokazi. Možeš ga pitati zbog čega onda to tvrdi, zbog čega mu se to čini, ali inzistirati da ti podnese dokaze za nešto za što je odmah rekao da nema dokaza - zbilja ne shvaćam poantu. Zašto na to gubi vrijeme?

Na kraju smo zato, kao i svakoga puta kada Stanković ugosti nekoga tko s njim ne dijeli političku orijentaciju, dobili prilično iritantnu emisiju punu prepucavanja (istina, nešto pristojnijeg nego u nekim drugim slučajevima, ali jednako dosadnog), a ne smislenu diskusiju u kojoj bi gost - čak i u slučaju da voditelj odluči pokazati svoje neslaganje s njim - morao obrazložiti svoje stavove. Šteta. Svake nedjelje se nadam - jer sam duboko uvjerena da Stanković može bolje - da će se nešto promijeniti, a onda zažalim što umjesto gledanja 'Nedjeljom u dva' nisam otišla u šetnju, pročitala nešto ili jednostavno buljila u zid. Čak bi i ovo zadnje donijelo plodnije rezultate.