U trosatnoj emisiji uz Stublića u eteru se ponovno moglo čuti i preostale članove originalne postave; Mladena Maxa Juričića, Jurija Kuzmu Novoselića, Marina Pelajića i Ivana Piku Stančića koji su se s odmakom od skoro 40 godina osvrnuli na ono što se događalo u jednom od najznačajniji bendova ugasle države.

O odlaska grupe u Švedsku na snimanje albuma 'Sva čuda svijeta', nastanku pjesme 'Mi nismo sami', zatim snimanju albuma Signali u noći, o tome tko je 'krivac' za pjesmu 'Pjevajmo do zore', ali i o tome kako se bend raspao usred koncerta, pa do toga što jedni drugima zamjeraju i dan danas, te kome Stublić oporučno misli ostaviti svoja autorska djela. No iznad svega na površinu je isplivala kompleksnost međusobnih odnosa...

Nakon uspjeha prvog albuma 'Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi' (1981) i neuspjeha Zone sumraka (1982.) za što je Stublić, o čemu smo pisali, optužio članove benda koji su odbijali njegove ideje, a oni njega na red je došla treća ploča Sva čuda svijeta (1983.) koju je bend snimao u Švedskoj kod producenta Tinija Varge.

Stančić je pojasnio kako je riječ o komercijalnom albumu i da je Stublić, kako je rekao, već bio uspostavio nekakav svoj apsolutizam i liniju zapovijedanja.

Stublić je pak naveo da su album snimili za mjesec dana.

'Bend je otišao a ja sam ostao još tri mjeseca završiti ploču i snimam bez njih pjesmu 'Mi nismo sami' koja je postala najveći hit na albumu', kazao je Stublić.

Dodao je da je na tom albumu kao i na Zoni sumraka, ali i na albumu Sunce sja (1987.), kojeg je snimio bez originalnih članova grupe, upozoravao na nadolazeću kataklizmu rata u pjesmama 'Kad budu gorjeli gradovi' ili 'Sva čuda svijeta'.

'Zona sumraka bila je u doslovnom smislu zona sumraka, nema benzina, redukcije struje... bilo je to vrijeme tvrdog slijetanja. Upozoravao sam na rat i na njegovu opasnost. Kad je došla 1989. godina bilo jasno da povratka nema i što nam se sprema. Na albumu Zemlja sreće (1989.) snimam nešto suprotno - 'Dobre vibracije' i 'Ljubav je zakon'.

'U Jugotonu srećem Mišu Kovača i pita me on kako mi se zove album a ja mu odgovaram 'Zemlja sreće'. Na to mi on kaže da sam totalno fulao i da se njegova zove 'Samo nas nebo rastaviti može', prepričao je, smijući se, Stublić.

U ljeto 1984. dolazi do razmirica u bendu i Stublić izbacuje Stančića iz grupe, a onda ga opet vraća. No u isto vrijeme u bend dolazi i drugi bubnjar, Dražen Šolc, i jedno vrijeme bend ima dva bubnjara.

'Bio je to idiotizam. Šolc, a ne Piko je bio u kombinaciji za snimanje albuma Signali u noći (1985.) Kad sam prema Jugotonu ispunio ugovorne obveze doveo sam Šolca. Ploča ima hit 'Pjevajmo do zore', a nikad ne bi nastala da nije bilo producenta Nick Van Edea', kazao je Stublić.

Upitani jesu li imali problem sa snimanjem 'Pjevajmo do zore' kao što su imali sa 'Sjećam se prvog poljupca', koju je bend odbio snimiti na Zoni sumraka, Max Juričić je kazao smijući se: 'Ma ne, već smo bili digli ruke'.

Nakon ovog albuma loši odnosi i natezanja kulminiraju i bend se raspada.

'Na koncertu u Beogradu nastupali smo s dva bubnjara. Sviramo pjesmu 'Mi nismo sami' u kojoj zapravo bubanj uopće nije u prvom planu. Piko i Šolc cijelu pjesmu komuniciraju s bubnjevima, pričaju s njima dok ja pjevam sentiš. I Max kuži da sve to nešto ne valja i uzima mikrofon i kaže publici: 'Vidite da se mi svađamo, grupe Film više nema i odsad postoji samo grupa Le Cinema', kazao je Stublić.

Juričić je kazao da su se Makarskoj pripremali za turneju i da je do tada praksa bila da svi u bendu za nastupe dobivaju isto i da se tada to Stubliću nije više sviđalo.

'Jedan mi je dan došao i rekao da bi on trebao dobiti više. A ja sam još s Pikom radio svu menažeriju u bendu. Digao sam ruke tada i napravio sam Le Cinema', otkrio je Juričić.

Govoreći o raspadu benda Novoselić je kazao da je sve išlo svojim logičnim putem, ali je istaknuo da mu je žao što je Stublić u nastavku svoje karijere u imenu zadržao naziv Film.

'Trebao je biti samo Jura Stublić. Tu je napravio svinjariju prema ostalim članovima. Nisam mu to nikad rekao. To je kao da ovog života prije nije bilo', kazao je Novoselić.

Stublić je pak naveo da je ime zadržao kako bi ukazao na kontinuitet.

Stublić se osvrnuo i na tezu da su Film na koncertima pratile lijepe žene dok su na Azrine dolazili frajeri.

Naveo je kako je to malo nategnuto, ali da je činjenica da su Max i Piko su bili uspješni kod žena i da su ih one voljele.

'Ja sam bio sam s najvećom i najpopularnijom zagrebačkom glumicom tog vremena. Dobro nam je išlo kod glumica, bogatih djevojaka. Volim štititi dame i neću govoriti o kome je riječ', rekao je Stublić.

Jedino okupljanje nakon raspada Film je imao na koncertu Zagreb gori! na Šalati 1998. godine. Upitani je li bilo želje i prilike za novo okupljanje, Juričić je kazao da mu je to okupljanje prisjelo. 'On hoće brže, mi sporije. Ma ono prisjelo mi je to i nisam nikad poželio ponovo', kazao je Juričić, a Pelaić se nadovezao da je to baš bilo grdo jer su bili protiv Jure.

Upitan kad bi mu nekao danas ponudio da napravi remake pjesama sa istim ljudima Stublić je rekao da ne bi pristao snimati s istim ljudima.

'Sumnjam da bi se ljudi promijenili. Što su stariji još su čangrizaviji. Nastojat ću pjesme koje su loše napravljene ponovno napraviti, ali ne znam hoću li to stići jer će moj život trajati još jedno ograničeno vrijeme, a to ću napraviti s onima koji mi se čine prikladnima. Jurij Novoselić i Marino Pelaić možda. Problem s Maxom i Pikom je problem što su oba alfa mužijaci. Dva su previše, jednog bi eventulano još istrpio', kazao je Stublić.

Na ponudu da u originalnoj postavi snime 'Zagrebačku noć' Stublić bez kao iz topa ispucava 'snimite je bez mene'.

Dodao je da mu se čini da s bivšim kolegama neće moći nikad surađivati, ali i da je u životu vidio i nevjerojatnijih stvari i da nikad ne treba reći nikad.

Upitan s obzirom da nema djece kome će oporučno ostaviti svoja autorska prava kazao je eventualno nekom tko bi mi omogućio da snimi stare pjesme onako kako želi i s kim želi.

'Tome bi možda ostavio i ako bi ta osoba bila sposobna da se bori za zaštitu autorskih prava, ne samo mojih, nego svih autora. Takva očekivanja imam od svog nasljednika. Ako to ne učinim na vrijeme sve će pripasti Gradu Zagrebu. A moj grad za mene nije učinio ništa. A nekada sam bio u takvoj situaciji da sam trebao pomoć, a grad za mene nije napravio ništa', zaključio je Stublić.