Domaći gledatelji Svetlanu Bojković su posljednjih 10-ak godina mogli vidjeti uživo i u predstavama 'Gospođa ministarka' ili 'Ženski razgovori', ali i u seriji 'Mamini sinovi'.

Vrlo rano je, kaže, željela postati glumica, još u osnovnoj školi. Nakon što je upisala Akademiju rano je počela dobivati uloge u kazalištima i ušla je u svijet o kojem je sanjala, ali nikad nije razmišljala o slavi jer je gluma potpuno ispunjavala. S 18 je odigrala prvu kazališnu ulogu. Nakon toga zapazio ju je poznati redatelj Bojan Stupica i od redovito igra u kazalištima, a na prvu filmsku ulogu čekala je čak 10 godina.

'U to vrijeme su se kod nas snimali partizanski filmovi I ove mlađe glumice uglavnom su igrale partizanke. Filmski ‘Crni val’ se još nije ni pojavio I uglavnom su bili ti filmovi – Nijemci - partizani. A ja sam vjerojatno bila previše profinjena za takve uloge, a i u kazalištu su me uvijek odijevali u kostime sa šeširima i igrala sam drame', prisjetila se Bojković u HRT-ovoj emisiji 'U svom filmu' urednice i voditeljice Tončice Čeljuske.

U vrijeme dok je bila u Jugoslovenskom dramskom pozorištu počela je dobivati uloge i u komedijama. 'U glumačkom kazališnom salonu ja sam uvijek voljela pričati neke viceve, bila sam odlična imitatorica i nasmijavala sam kolege. I na moju veliku sreću otkrili su da mogu igrati I komedije. Pa sam tako počela igrati salonske komedije, pa Nušića i opet sam imala veliku sreću da u glumačkom razvoju imam priliku igrati u različitim žanrovima', priznala je.

Na pitanje kako gleda na snimke od prije 50 godina, rekla je: 'To više nisam ja. To sam nekad bila ja. Hvala bogu nema neke nostalgije. Bila bih jako nesretna da patim od nostalgije'. Pričala je i o ulozi u seriji ‘Bolji život’ koja je imala milijunsku publiku i bila je posljednja tv-serija u bivšoj Jugoslaviji. Prikazivala se od 1987. do 1991. u više od 90 nastavaka.

'Ni sama sebi ne mogu objasniti u čemu je tajna uspjeha te serije. Radilo se nekako normalno I komotno, u velikom studiju, a cijeli taj stan Popadića bio je od iznajmljenog namještaja. Radili bismo od dva popodne do osam navečer – dakle po šest sati na dan. Danas kad snimam serije tražim da mi u ugovoru piše da neću provoditi na setu više od 10 sati na dan. Danas je sve brzo, daj, spakiraj… a na takav način, takvim tempom, ne može se razvijati ni glumačka mašta', istaknula je.

Udavala se tri puta. Prvi put 1968. za osam godina starijeg kolegu glumca Miloša Žutića s kojim je 1972. dobila kćer Katarinu koja je danas također glumica. Drugi put udala se za redatelja i ravnatelja Ateljea 212, Ljubomira Draškića, koji je umro 2004. godine. Treći put udala se 2011. godine za diplomata Slavka Kruljevića s kojim je četiri godine provela u Helsinkiju gdje je on bio veleposlanik Srbije.

'Udavala sam se tri puta i imala sam puno sreće i o svakom svom mužu mislim sve najbolje. Jer su mi svaki od njih bili velika podrška u određenom periodu mog života. Vrlo malo sam živjela sama jer spadam u one žene kojima je potrebno da imaju svoj kutak s osobom koju vole i s kojom se dobro slažu', objasnila je. Kad je s trećim suprugom otišla zbog njegovog diplomatskog mandata u Finsku, na četiri godine se prestala baviti glumom.

'Pitali su me nedostaje li mi gluma, a ja sam rekla - 'ne nedostaje'. Moj suprug se zgrozio. Pitao me kako to mogu reći kad je to moj dio života, ali to je bila istina jer ja volim istraživati I uostalom, naradila sam se u životu, pa mi je odgovarao taj život kojem sam se brzo prilagodila. Odmarala sam se, gledala filmove, čitala knjige… Nisam imala u planu što ću raditi kad se vratim, ali uoči povratka počele su mailom stizati ponude za razne uloge i eto – radim i danas i ne razmišljam o umirovljenju', kazala je.

Razgovor je zaključila rečenicom da je 'sretna žena i mirna je jer je napravila u životu ono kako je najbolje mogla'. Možda je, kaže, to moglo biti više i bolje, ali više od toga nije mogla i zato je s time što je postigla, potpuno zadovoljna.