S nevjerojatnom mirnoćom i uvijek bez uvijanja, Tihana Harapin Zalepugin govori o bilo kojoj temi da je riječ te oduševljava i inspirira svojim životnim stavovima. Diplomirala je 1974. na Fakultetu ekonomskih nauka, nekoliko godina uspješno radila isključivo kao model, pa kao organizatorica koncerata i turneja naših glazbenih zvijezda (poput Novih fosila, Zrinka Tutića, Doris Dragović), zatim kao PR Zagrebačke filharmonije, a 1994. okrenula se isključivo modi i ljepoti. Pet godina provela je u Direkciji Miss Hrvatske i danas s istim entuzijazmom nezaustavljivo radi, a privatno uživa svoju sreću u braku sa Sašom Zalepuginom, u kojemu vladaju ljubav i sklad.

Vaša agencija Talia Model proslavit će 25 godina rada 2023. Na što ste najviše ponosni?

Teško je izdvojiti trenutke ili osobe na koje sam najviše ponosna. Svakako uz toliko godina opstanka agencije dodajem pet godina koje sam provela u apsolutno najuspješnijoj Direkciji Miss Hrvatske, kada su ljepoticama proglašene Branka, Anica, Vanja, Martina i Lejla. Nezaboravno. Teško sam se odlučila na samostalnost i osnivanje svoje agencije – i to u vrijeme u kojem su našom modnom scenom već vladala mnoga imena. Eto, upornost i velika ljubav prema tom poslu su se i isplatili. Mnoge 'modelice' koje sam otkrila i odgojila zavladale su našim, ali i inozemnim modnim scenama: Kristina Šalinović, Ivona Bevanda, Valerija Šestić, Sara Sorić, Ana Buljević, Anita Lijić, Petra Friganović, Claudia Antičević… Da ne nabrajam unedogled. Bilo je izdaja, rastanaka, ali i trajnih prijateljskih odnosa. Svaka od tih djevojaka unijela je u moj život radost ili tugu, iskustvo, trenutke koje rado pamtim i iz kojih uvijek naučim nešto. U šali znam reći da sam osim održavanja svoje agencije raznim krađama i odlascima sigurno stvorila još nekoliko dobrih. (smijeh)

Kako glasi vaš recept dugovječnosti i uspješnosti u svijetu mode?

Nema čarobne formule ili recepta za uspjeh i trajanje. Mene su vjerojatno održali velika ljubav prema pozivu modnog agenta i modi općenito. Ne znam kreirati odjeću, ali definitivno znam dovesti modela gotovo do savršenstva. To mi je jednostavno dar na kojem sam beskrajno zahvalna. Velik sam detaljist, pa vidim i ono što možda nekome promakne. Imam strpljenja u odgoju, prigovaranju, ispravljanju, ali i pohvalama, kada su zaslužene. Kako sam i sama bila model, nije mi problem prepoznati zašto netko radi nešto pogrešno. Uz njih sam i uvijek spremna pomoći.

Kroz vašu agenciju prošle su brojne mlade i lijepe djevojke. Nakon toliko iskustva kako biste odgovorili na pitanje što je presudno za uspjeh - volja, disciplina, samopouzdanje ili...?

Uspjeh je kombinacija izgleda, prirodnog talenta, volje, discipline, upornosti, samopouzdanja, ali i samokritike. Kada se izbalansiraju ove komponente, model je spreman izgraditi se u traženi lik za piste i kamere. No često se u priču uključi vrlo opasna situacija – emocije prema pogrešnoj osobi. Djevojke nisu u stanju ili naprosto ne žele prepoznati ljubomoru i često ju poistovjete s ljubavlju. Dečki to obilno koriste i brane im snimanja, revije. Uopće pripadanje svijetu modelinga. Nisam jednom doživjela povratak nakon izvjesnog vremena. Moje prvo pitanje je: 'Jesi li se rastala od dečka?' Gledam začuđeni pogled: 'Kako znate?' Eto, znam.

Kad ste kretali s radom, u Zagrebu su postojale dvije agencije. Imale ste tržište cijele Jugoslavije, modna industrija je cvjetala. Danas je ona daleko demokratičnija. Koliko se način biranja top modela promijenio u odnosu na vrijeme u kojem ste se vi probijali u modnom svijetu?

Postojale su agencije Modra i Umah, a tekstilna industrija cvjetala je u cijeloj Jugoslaviji. Modela nije bilo previše i taman smo se dobro raspoređivale. Zbog svoje visine od jedva 170 centimetara osobno sam više snimala nego nosila revije, ali znala sam se provući. Zaista se mnogo radilo i gotovo sam si sama opremila dom tehnikalijama te kupila polovnog Fiću. Danas se kod nas pojavilo mnogo sjajnih dizajnera, ali je tekstilna industrija svedena na minimum. Kao agentica naravno da se snalazim u novonastalim situacijama, inače ne bih opstala već skoro 25 godina. Izbor modela zaista je demokratičniji i ponekad zahvalniji nego u vrijeme mojih modnih dana. Ljepota nikako nije osnovni uvjet opstanka u tom svijetu. Čak su poželjni mali otkloni od pravilnosti. To je ono što mi se jako sviđa jer otvara daleko više mogućnosti angažmana.

Kako teče proces od trenutka u kojem uočite nekoga tko ima perspektivu osvajanja inozemnih modnih pista?

Kod mene je proces ulaska u modeling vrlo jednostavan: ili možeš ili je bolje posvetiti se nekim drugim talentima. Tu nemam milosti i vrlo otvoreno razgovaram s roditeljima i samom djevojkom. Prihvatim se posla, tj. učim osnove hodanja i poziranja. Sama. Ne otvaram škole i ne naplaćujem svoj rad – ne zato što mi taj prihod ne treba, već ne želim davati lažne nade nekome tko zaista nije talent u modnom smislu. Tada bih i na castinge morala poslati nekoga u koga sama ne vjerujem. To mi ne treba. Do sada sam napravila samo jednu veliku grešku i propustila djevojku koja je kasnije postala traženi model. Nije ime važno, ali ako ovo pročita – prepoznat će se.

Koje su najljepše, a koje najnezgodnije strane posla traženja modela?

Najljepši momenti su kada ugledam modni potencijal i kada pristane na suradnju, a najteži kada me odbije ili je već u nekim drugim rukama. Naravno, još teže je podnijeti trenutak u kojem djevojka u koju sam uložila mnogo rada i energije – jednostavno ode. I to sam proživjela i uvijek idem dalje. Svatko ima pravo na svoje odluke, pa makar se pokaže da su bile pogrešne. I dalje mi ostaje ljubav prema poslu koji radim, dolaze nova imena i započinje odgoj novog mladog lica.

Jesu li mlade žene danas otvorenije i samopouzdanije u odnosu na one nekad? Napadan make up, agresija u izrazu, jeftina seksualnost i fotošopiranost na društvenim mrežama... kako gledate na često nerealne i namještene karijere influencerica?

Otvorene su kada se treba slikati za neke društvene mreže – jer filtri čine čuda. No direktni odnosi znaju biti kompliciraniji. Pokazati se uživo nije baš tako jednostavno i često se razočaram kada prekrasan lik s fotografija vidim na castingu. To lažno prikazivanje daje i lažno samopouzdanje. Ponekad toliko pretjerano da nije u stanju prihvatiti moje prigovaranje zbog npr. lica prepunog prištića te sugestiju da obavezno ode kod doktora. Ne podnosim tu dvoličnost i zavaravanje drugih, ali prvenstveno sebe. Naprosto nisi ono što misliš da jesi.

A kako gledate na opsjednutost fizičkim izgledom kad bi možda neke druge vrijednosti trebale biti u prvom planu?

Nemojmo opet o temi: ljepota tijela ili duše. Pa naravno da za uspjeh u životu moraš biti kompletan lik, pravilan spoj izgleda i mudrosti. Nije baš nepoželjno biti lijep, zar ne? Ali ako je to sve što možeš pružiti svijetu, neće mnogo ostati od mogućnosti za uspjeh i opstanak.

Kako održavate mladolikost tijela, ali i duha?

Ma kako volim ovaj diskretan kompliment! Hvala. Ali ne znam što odgovoriti. Činim tako malo, a tijelo mi zaista puno vraća. Zapravo sam uvijek kaskala za svojim vršnjakinjama, što mi je ponekad bilo krivo i htjela sam biti odrasla. Sada mi je beskrajno drago što taj rast još nije završen i dijete u meni još je uvijek znatiželjno, zaigrano, željno učenja i otkrivanja. Taj duh vjerojatno se odražava i na tijelu – mada bih u tom smislu mogla navesti neke elemente koji otkrivaju godine. Kamufliram koliko mogu.

Imate status jedne od naših ikona stila. Prepoznatljivi ste po osebujnoj kombinaciji klasike i avangarde te crnoj boji. Što nikad ne biste odjenuli?

Da, balansiram između klasike i avangarde. Mislim da ne spadam striktno ni u jedan od tih stilova, a koristim elemente jednog i drugog. Već sam dala do znanja da sam analitična i detaljima sklona Djevica, ali moj podznak Škorpion uživa u crnoj boji. Ljeti se sve to malo poremeti, pa mojim ormarom zavladaju bjelina sa žutim i oranž momentima. Volim crno jer je praktično, ne moram usklađivati boje cipela ili torbi, a i svaki komad naprosto mi djeluje moćnije kada nije obojen. Sve se nekako stapa u zanimljivu cjelinu, u kojoj se osjećam dobro, ugodno i zaštićeno.

Ne bih se nikada pojavila s torbom razvikanog brenda, u haljini klasične dužine do koljena, s bilo čime što odskače od moje osobe, a posebno ne zato što se upravo sada to nosi. Nažalost, ne mogu više nositi štiklice, pa se nekako snalazim s platformama i u večernjim prilikama. Eto, moje drage nogice to više ne podnose i nemojte me nikada kritizirati zbog cipela.

Torbice, cipele, hlače, naočale, tunike, kaputi, šalovi. Što radite s odjećom koju iznosite?

Poklanjam sve što naprosto nije za mene – i nošeno i nikad nošeno. Pogrešnih investicija imam vjerojatno kao i svaka žena. Nešto bez čega nisam bila u stanju napustiti trgovinu već na ulazu u stan gubi svoj smisao. Zašto? Ne znam i ne zanima me. Svakako usrećim neku dragu mi osobu, pa je i to vrsta dobre investicije.

Često vas vidimo na društvenim događanjima. Je li to obaveza/posao ili gušt/zadovoljstvo?

Pa u posljednje vrijeme nisam se baš previše pojavljivala. Pristojno je odazvati se pozivu – posebno ako nakon pisanog dolazi i telefonski upit hoću li se pojaviti. Ponekad se radi o obavezi, ali najčešće i velikom zadovoljstvu zato što ću sresti ljude iz svog profesionalnog okruženja. Priznajem da sam ponekad iznenađena time što neke osobe naprosto ne poznajem i povratkom s događanja uguglam imena da ne bih propustila prepoznavanje neke bitne osobe za moj opstanak. No najviše volim biti u poznatom okruženju i često pomislim da moju generaciju ne smiju zanemariti – jer nas je sve manje i ono što mi znamo mnogi će teško nadoknaditi.

Saša i vi primjer ste za brak, suživot bez premca. Koliko je strpljenja i kompromisa, uz naravno ljubav, potrebno da bi dvoje opstalo i ostalo skupa tolike godine?

Saša i ja smo se predugo čekali i tražili da bismo nepromišljenom glupošću izgubili ono što napokon imamo. Da, osim ljubavi za uspješan suživot treba strpljenja, usklađivanja, popuštanja, kompromisnih trenutaka – ali ništa nije teško ili nemoguće kad su ljudi svjesni toga kakvu osobu napokon imaju uz sebe. Zaista smo dva bića koja su pronašla svoju drugu polovicu.

Putovanja su vam strast, a zadnjih petnaestak godina svakog prvog tjedna nakon Nove godine letjeli ste prema New Yorku na 'punjenje baterija'. Idete li i ove godine?

Moje baterije nakon više od 15 godina ove 2021. ostale su prazne. Vjerojatno će tako biti i u godini pred vratima. Kada i hoće li se opet pokrenuti moja snaga, a želja je tu, da krenem u obilazak omiljenih avenija, trgovina, teatara, muzeja – pokazat će budućnost. Za sada ostajem doma i sa zaista bogatstvom sjećanja, što me ipak čine sretnom.

Godina se bliži kraju, imate li kakvih želja?

U ovoj situaciji mislim da je normalno imati želju ostati zdrav i u mjestu koje se ne trese. Želim da se opet družimo bez straha i otvorenog lica, da šećem gradom koji je miran i pun života.