Otvoreno ću priznati da mi je teško pisati o 'Otvorenom'. Ispričavam se zbog imbecilne igre riječi, ali doista je tako - ova povratnička emisija HTV-a živi je užas za recenziranje jer se s jedne strane u njoj govori o važnim, ponekad čak i zanimljivim temama, ali u načinu na koji su obrađene nema ama baš ničega što bi plijenilo gledateljsku pozornost, pa čak niti pošteno odrađivalo onaj famozni javni interes. Kritiziranje takve emisije onda uvijek pomalo zvuči kao da autor želi reći da mu zapuca prsluk za poplave, zdravstvo, hrvatski angažman u američkim borbama po Bliskom istoku, a nije u tome stvar. Itekao me zanimaju sve te teme, ali nijedno 'Otvoreno' u zadnja dva tjedna nisam uspjela pogledati a da pritom nisam barem nakratko zadrijemala, pa ga onda poslije gledala na zahtjev preko interneta. I onda opet zadrijemala.

U čemu je problem?

Prije svega, u lošem formatu ili, još je bolje reći, u istrošenom, lijenom, neinventivnom stilu kakav HTV njeguje već, čini se, stoljećima, a koji zapravo totalno djeluje kao radijska emisija. Ozbiljno - pokušajte pri sljedećem gledanju 'Otvorenog' okrenuti leđa televizoru i samo ga slušati. Nećete primijetiti ama baš nikakvu razliku. Dobit ćete sve potrebne informacije čak i iz onog uvodnog priloga koji bi s nekoliko vizuala trebao ilustrirati temu, a budete li usput i još nešto drugo radili, fino će vam promaknuti taman onoliko ponavljajućih informacija i bespotrebnog laprdanja koje doista nije važno. Točno onako kao što to biva kada slušate radijsku emisiju. Umirite li se, međutim, pred televizorom i pokušate gledati, jamčim barem naznake pospanosti. Osim ako se, naravno, volite derati na ljude sa ekrana. Ili ako vam je netko od gostiju prijatelj, roditelj, brat, jetrva ili pastrva.

Drugo, problem je i Mislav Togonal. Čak ću ovom prilikom preskočiti njegov dugogodišnji ugled konzervativnog poletarca koji ko fol na finjaka i uključujući predstavnika svih  strana odavno voditeljski pogoduje onima koji u njegovoj emisiji promoviraju stavove kakvi su i njemu če-če. U ovih dva tjedna ionako nije imao mnogo prilike za prezentaciju takvoga novinarskog junaštva, iako je Željku Markić pustio da nekažnjeno žvače sugovornike kao da su Orbit bez šećera. Togonalov osnovni problem nešto je drugo - čovjek je ekranizacija poluživota sedativa u ljudskom organizmu. Dosadan je, uspavljujuć, gotovo nikada provokativan, nimalo televizičan i zapravo uopće ne razumijem kao je ikada s radija uspio prijeći na televiziju. Naravno, u prethodnoj rečenici ima i trunak laži jer vrlo dobro razumijem kako se zbog raznih tromosti i čudnovatih HRT-ovskih mehanizama prelazi iz jednog medija u drugi, ali ne želim razumjeti jer nema logike. Istina je također i to da je emisiji poput 'Otvorenog' teško udahnuti imalo živosti - osim ako ste manična tasmanijska neman koja ministrima pred kamerama pokušava sjesti u krilo, no takva živost pak nema nekog značenja za javni interes - ali Togonal iz te emisije naprosto ispija zadnje kapi krvi. Domagoj Novokmet, koji je možda (ne znam, nagađam) u ekipu emisije pridružen zato da svi ne umremo od anestezije - nešto se bolje snalazi, ali bolje ne znači i dobro.

Treće, fora u kojoj voditelj i/ili urednik u studio poziva nekoliko relevantnih ili 'relevantnih' sugovornika e da bi ovi raspredali neku aktualnu važnu ili 'interesantnu temu nemilo se eksploatira u barem pet drugih HTV-ovih emisija, u apsolutno svima (uključujući i 'Parlaonicu') bolje nego u 'Otvorenom'. Druge emisije koje se utječu toj formi, naime, čine to u kombinaciji s još nekim sadržajima, uloga novinara koji 'aktiviraju' sugovornike nešto je izraženija i važnija, a na kraju krajeva - ti su razgovori i kraći. Što se pak aktualnosti tiče - sve teme koje sada pokriva 'Otvoreno' pokrivao je i nedavno ukinuti treći Dnevnik! S time da su u Dnevniku 3, osim (kraćeg!) razgovora novinara i aktualnog sugovornika o nekoj gorućoj temi, gledatelji imali prilike vidjeti/čuti nešto i o aktualnostima koje su se dogodile nakon sedam navečer. U formatu 'Otvorenog' za to nema mjesta, pa dragi gledatelji, za novosti lijepo čekajte ranojutarnje vijesti ili okrenite na Novu i RTL.

Sve to u totalu proizvodi potpuno nejasan fenomen, što je jedino kako mogu opisati povratak 'Otvorenog' na HTV. Format je nešto što je odavno trebalo nadrasti i činilo se da se takav proces već i odvio, voditelj je dosadan, gostiju previše, traje predugo, funkcionira isključivo kao radijska emisija i zapravo radi suprotno od onoga što bi mu trebala biti primarna namjena - razvodnjava javni interes.

Jer kada vam Togonal und jaranen oko sat vremena jedni drugima upadaju u riječ gložeći se čak i oko najvažnijih pitanja, kao što je sinoć bilo zdravstvo, preksinoć hrvatski angažman u borbi protiv terorista na Bliskom istoku, a prošli tjedan poplave, preferencijalno glasanje, škotski referendum i tako dalje - nećete se podrobnije informirati o važnim točkama nijednog od tih problema. Zaspat ćete kao ja ili, kao jedan moj šaljivi kolega, nakon pola sata sami sebi reći: 'Ja ne znam njemački i ovo će biti skroz pogrešno, no sve ovo što govore - šajse, šajse majne taube vajse!' I to samo ako ste taj veliki HTV-ov korak unatrag uopće počeli gledati. Jer, ruku na srce, nema nekog osobito poticajnog razloga da to učinite.