Nakon prve epizode prikazane na panarapskoj televiziji MBC sa sjedištem u Dubaiju, turska sapunica 'Noor' (Svjetlo) postala je preko noći senzacija u Egiptu, Siriji, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Libanonu... Ljubavna saga o ljepotici Noor i plavookom turskom Adonisu Moannaru koji stupaju u dogovoreni brak, da bi tek poslije maratonske trakavice produžene u dvije sezone pronašli pravu sreću i ljubav, pretvorila se u jednu od najgledanijih soap-opera na svijetu, a u kolovozu prošle godine oborila sve razumne rekorde gledanosti. Od Maroka do Iraka, posljednji nastavak pratilo je nevjerojatnih 85 milijuna gledatelja, trećina arapskog svijeta! Dok je sapunica, originalno naslovljena 'Gumus' (Srebro), kod kuće neslavno propala, MBC je nakon završetka serije morao za arapsko tržište od turskog producenta 'Momentum Production' naručiti i dodatni film o životu Noor i Moannara poslije hepienda.
Ni sapunica 'Izgubljene godine' na tom tržištu nije prošla loše. Posljednji nastavak pratilo je 68 milijuna gledatelja, a sapunice poput 'Yaprak Dokumu' (Uvelo lišće), 'Kurtlar Vadisi' (Dolina vukova), 'Ask Bir Hayal' (Ljubav je san), 'Asmali Konak' (Palača Asmali), 'Ihlamurlar Altinda' (Pod limunovim drvetom), 'Hanımın Ciftligi' (Damina farma), 'Ezel', 'Binbir Gece' (1.001 noć) i najnovijeg hita 'Ask-i Memnu' (Strasti Orijenta) osvojili su gledatelje u 36 zemalja. Gledaju ih i Rumunji, Bugari, gledatelji u BiH, Srbi i Makedonci, a ovih dana i dvije hrvatske privatne televizije upustile su se u neizvjesnu utrku između Šeherezade ('1.001 noć') i Bihter ili Madame Bovary s Bospora, kako nazivaju glavnu junakinju 'Strasti Orijenta'. Već nakon četiri dana, Nova TV je u srijedu, 22. rujna, usred redovnog nastavka serije, jednostavno prekinula prikazivanje 'Strasti Orijenta' i ubacila američki film 'Mlađe je slađe'.

Objasnila je to kasnije tvrdnjom da se 'trend popularnosti turske produkcije nije proširio u Hrvatskoj', pa su Hrvati, čini se, 'Strasti Orijenta' pokopali jednako kao Turci seriju 'Svjetlo'. No čini se da odgovor treba tražiti i u nečemu drugome: hrvatski gledatelji ne vole takva nasilna konkurentska uskakanja, a 'Šeherezada' je prije svega moderna plemenita bajka, koja je kao motiv duboko usidrena i u korijenima hrvatskog općeg obrazovanja, od književnosti, do glazbe, dok su 'Strasti Orijenta' prosječne Hrvate – kako se čini – previše podsjećale na poznate modele meksičkih sapunica.
Zbog sapunica koje su ipak više od sapunica, turski turizam bilježi spektakularan bum na arapskom tržištu, pa Turkish Airlines uvodi nove linije s arapskim prijestolnicama, a glasnogovornici su mu zvijezde sapunica. Vila u kojoj je snimano 'Svjetlo' pretvorena je u muzej, ulaznica se donedavna naplaćivala 60 dolara, četiri puta više od ulaznice za povijesni Topkapi (tijekom 2008. samo iz Saudijske Arabije obišlo ga je 70.000 posjetitelja), no vlasnik je sada prodaje za 50 milijuna dolara. Drastično je porastao interes i zapadnih filmskih i TV kompanija za snimanja u Turskoj.

Sve se čini da se turskim producentima sapunica uspjeh oteo vlastitoj kontroli. Kada se tome još pridoda izvoz policijskih serija i trilera te sve više maštovite reality TV (nema nijednog kanala bez dva-tri showa te vrste), turska televizijska produkcija zacijelo je vodeća u ovom dijelu svijeta. A uspjeh nije došao preko noći u zemlji čija javna televizija TRT ima sedam programa, a privatna 15 regionalnih i 229 lokalnih mreža, dok radio broji 1.180 stanica. Zemlja novih medija, kako neki nazivaju Tursku, trenutno je – prema podacima ComScorea, kompanije za marketinško istraživanje internetskog tržišta - treća u svijetu po korištenju Facebooka (od 75 milijuna stanovnika koristi ga 26,5 milijuna!), dok Turci, poslije Amerikanaca i Kanađana, provode najviše vremena na internetu (30 sati mjesečno), više od europskog prosjeka. Nije stoga čudo što je u takvom okružju i televizijska industrija dobila nova krila.
No, razlozi uspjeha su, prije svega, kreativne, kulturološke, pa i političke prirode. Za razliku od prenaglašene glume i stupidnih zapleta meksičkih i brazilskih inačica, turske su ponudile mnogo kvalitetnije zaplete, prirodniju glumu, raskošne interijere, atraktivne eksterijere (spektakularne snimke Istambula, koji je ove godine europski grad kulture), birane glumce modernog izgleda, od kojih stvaraju zvijezde zapadnjačkog stila (plavokosog Kivanca Tatlituga iz 'Strasti Orijenta' i 'Svjetla' nazivaju turskim Bradom Pittom). Mnoge se temelje na ozbiljnim književnim predlošcima, kao, primjerice, serija '1.001 noć' na jednoj od najljepših arapskih priča, dok se 'Strasti Orijenta' temelje na romanu turskog pisca Halida Ziya Usakligila iz 1899. godine. Rađene poglavito po uzoru na davni američki 'Dallas' ili 'Dinastiju', u kojima su u središtu pažnje ljubavni zapleti nekoliko generacija bogate obitelji, Turci su ih obogatili lokalnom tradicijom, običajima i estetikom. I u njima je sve više preljubnika, otmičara i mafijaša, ali razlika je u tome što su to ovaj puta domaći, muslimani. I u njima ima preljuba i incestuoznih veza, ali s turskim premazom. Socijalni koncepti tradicionalno autoritarnih glava obitelji, ugovorenih brakova i dominantnih svekrva tipični su dramski elementi turskih uspješnica, ali u njima su istodobno glavne junakinje uspješne, emancipirane žene poput arhitektice Šeherezade ili modne kreatorice Noor u istoimenoj seriji.

Time su turske sapunice spojile Istok i Zapad, donoseći radikalno konzervativnom arapskom gledatelju do jučer nezamislivo: dnevnu porciju ljubavne predigre, seks prije braka, žene bez marama, muževe koji tretiraju žene kao sebi ravnopravne, preljub, čašu vina na obiteljskom ručku. Nije stoga čudo što je vodeća vjerska ličnost u Saudijskoj Arabiji, Grand Mufti Sheikh Abdul-Aziz Al-Sheikh, sapunice nazvao zlim i zlonamjernim, a TV mreže koje ih emitiraju protuislamskim. Štoviše, najoštriji kritičari pozvali su na fatvu protiv uvoznika turskih serija. To, međutim, panarapski MBC ne zaustavlja u daljnjim narudžbama, a Turci na malim ekranima dokazuju otvorenost prema različitim religijskim konceptima. Tako se u reality showu 'Tovbekarlar yarisiyor' (Natjecanje pokajnika), svećenik, imam, rabin i budistički redovnik natječu oko toga tko će u šest tjedana svojoj vjeri privući više ateista, a glavna nagrada je putovanje u Jeruzalem, Vatikan, Meku ili Tibet.

No, turske sapunice nisu prošle ni bez političkih konotacija. Neki tvrde da je uspješan izvoz te kulturne robe na arapsko tržište pojačao turske ambicije oko rješavanja sporova u Gazi, kritizirajući američke sankcije u Iranu, zaoštravanju odnosa s nekadašnjim saveznikom Izraelom i dajući sekularnoj državi Kemala Ataturka boju islama. Sapunice su u siječnju ove godine bile razlog i bizarnog diplomatskog incidenta između Turske i Izraela. Naime, izraelski doministar vanjskih poslova Danny Ayalon pozvao je u parlament turskog veleposlanika da mu uruči protestnu notu zbog stvaranja loše slike njegove zemlje u turskim sapunicama, pri čemu je – kao znak protesta – veleposlanika posjeo na mnogo nižu stolicu i ispred njega uklonio tursku zastavu. Stvar je otišla tako daleko da su Turci prijetili povlačenjem svoga ambasadora iz Izraela.

Turske sapunice tako su postale mnogo više od eskapizma i puke zabave, pa jedan njihov sociolog samouvjereno kaže: 'Na isti način na koji je američka kultura mijenjala naše društvo, sada mi mijenjamo arapsko. Ako Amerika želi postići mir na Srednjem istoku, prvo ga mora postići s Turskom.'