Kada je George Lucas 1977. godine snimio prvu (a zapravo četvrtu) epizodu svojega epa 'Zvjezdani ratovi', današnji su četrdesetogodišnjaci bili djeca, pedesetogodišnjaci tinejdžeri i pustolovine mladoga Luka Skywalkera, princeze Leije, plaćenika Hana Sola i Chewbacce umnogome su odredile njihovo odrastanje. Nije bila riječ samo o filmskoj revoluciji. Darth Vader postao je upečatljiv simbol moćnoga zlikovca kao sam Sotona, Obi-Wan Kenobi jedan od najmoćnijih očinskih, a Yoda djedovskih likova. Bezbrojni su elementi trilogije poslije citirani, parodirani i kopirani u popularnoj kulturi, a čak su i oni koji nisu bili veliki obožavatelji te svemirske sage dobro zapamtili njezine kodove, ikone i filozofiju.

Ta filozofija, doduše, nije bila osobito složena'Zvjezdani ratovi' snimljeni su u hladnoratovski polariziranom svijetu i iako je njihova publika reagirala s jednakim oduševljenjem bez obzira na stranu Željezne zavjese na kojoj su ih zatekli, svi su se vrlo lako uživjeli u osnovnu ideju dobra protiv zla, pobunjenika protiv Imperija, nas protiv njih. Dijelom zbog toga što su uglavnom bili nježne dobi, dijelom zbog toga što su odrasli na vrlo sličnom, vesternskom filmskom diskursu, ali dijelom i zbog toga što su živjeli u društvu koje je tako i funkcioniralo. Svatko je u to doba imao svoje carstvo zlikovaca. Pustolovine iz 'Zvjezdanih ratova' bez problema su se uklapale u bilo koji mikrokontekst.

Usput, filmovi su bili doista maštoviti, za ono doba vizualno zadivljujući i drugačiji, likovi su bili upečatljivi i - koliko god izvangalaksijski - prilično životni, a bilo je u svemu tome i ponešto pitomog, ne osobito nametljivog humora.

Iako revolucionarna za svoje doba, izvorna trilogija iz današnje perspektive, ruku na srce, izgleda u najboljem slučaju šarmantno zastarjeloStožer pobunjenika, primjerice, nalikuje garažnoj radionici mladih informatičara iz 1985, letjelice su vrlo vidljivo plastične, računalni ekrani ne bi prošli ni pod stariji model mobitela... no sve im to opraštamo zbog popratne priče, šarolikosti i uzbuđenja. Zbog toga su možda čak i uvjerljiviji jer - hej! - odakle mi znamo kakvom se tehnologijom koriste sile dobra i zla u dalekoj, dalekoj galaksiji, pa još k tome i

jednom davno.

No dok su izvorni 'Zvjezdani ratovi' dobro funkcionirali kao vlastiti svemir, unatoč svim filmskim tehničkim ograničenjima koja ih nepogrešivo smještaju u kraj sedamdesetih i početak osamdesetih, njihovi su obožavatelji s priličnim revoltom dočekali 'novu' trilogiju, onu koja je počela 'Fantomskom prijetnjom' 1999. godine. Mnogo naprednija po specijalnim efektima - Lucas je navodno zbog toga i toliko čekao sa snimanjem prve tri epizode - 'Fantomska prijetnja' jednostavno više nije izgledala kao dio iste priče. Borbe svjetlosnim sabljama sada više nisu djelovale kao nešto što bismo mogli rekreirati u vlastitom dvorištu s frendovima, nego kao scene za čiju nam je izvedbu potrebna čitava četa kineskih cirkuskih akrobata, tehnologija je odjednom - iako se sve događa prije izvorna tri filma - postala ultraturbomegaspešl pa si likovi međusobno maltene šalju popise za plac u hologramskom obliku, a i čitavo je uzbuđenje s likovima, odnosima, pustolovinom, kraće rečeno, PRIČOM - skraćeno za glavu da bi dalo mjesta prezentaciji najnovijih holivudskih majstora za računalno generiranu grafiku. Na sve su strane prštale optužbe zbog loše karakterizacije debilnih dijaloga i apsurdnih maski, a posebno je omražen komičan lik Jar Jar Binksa, koji je vrlo brzo promaknut u dežurnog kretena lukasovske galaksije.

Postoji, međutim, još jedan razlog zbog kojega fanovi izvorne trilogije nisu dobro prihvatili novu i taj je razlog nešto dublji od same scenografije, CGI-ja, silovanja specijalnim efektima i akrobacijama na račun priče i likova. Novi su 'Zvjezdani ratovi', naime, svojom predpričom u određenoj mjeri razbili junaštvo i crno-bijeli svijet starih. Jedi vitezovi, naime, ta junačka bića iz prva tri Lucasova filma, u prequelima nisu baš ispali takve face da bi se ljudi diljem svijeta s njima željeli poistovjećivati toliko da ih proglase vlastitim religijskim mentorima (a bilo je takvih slučajevima na popisima stanovništva). U novoj smo ih trilogiji, naime, upoznali u sasvim drugom, ne toliko crno-bijelom svjetlu ili, kraće rečeno, vidjeli smo kako su zeznuli stvar i gotovo svojevoljno predali vlast silama zlaMirna Galaktička Republika kakvu upoznajemo na početku 'Fantomske prijetnje', naime, nije se u Imperij pretvorila zbog nekakve najezde izvana. A, ne. Republika propada u demokratskom postupku, doduše, demokratskom postupku prepunom laži, manipulacija, ali i onih koji se prelako daju manipulirati. Veliko, veliko razočaranje. I težak udarac obožavateljima koji su više od dvadeset godina svoje junake štovali poput božanstava.

'Nova' trilogija 'Zvjezdanih ratova', međutim, jednako je proizvod svojega vremena kao i stara, i pritom ne mislim samo na tehnologiju koja je u objema korištena za specijalne efekte. Između prvoga susreta gledatelja s mladim Lukeom i prvoga susreta s mladim Anakinom Skywalkerom nije se promijenilo samo to, nego i svijet u kojemu su ti filmovi snimljeniMožda to nije bila Lucasova izvorna namjera, ali kao što je valjalo pričekati vrijeme kada će filmski specijalni efekti dopustiti da se snime prve tri epizode, lako je moguće da je i za priču u kojoj demokracija trune iznutra i pretvara se u carstvo zla valjalo proći dovoljno vremena i društvenih promjena, pa se nova trilogija i po takvim paralelama bolje uklapa u današnjicu te je kao takva i prihvatljivija mlađim generacijama. Danas se cijene slojevitije, mračnije priče, s junacima koji lako padaju i zlikovcima koji nisu lako čitljivi iza maske kroz koju teško dišu.

No ikonsku snagu i mitsko junaštvo izvornika nemoguće je nadmašiti i zbog toga nova trilogija - barem se tako čini zasad - ne može zasjeniti izvornu. Naš Yoda uvijek će biti onaj iz starijih filmova, a ne ovaj novi, koji leti zrakom poput čigre i razgužuje protivnike kao nindža kornjača. Njihov Darth Vader uvijek će biti zlikovac s crnom maskom koji govori glasom Jamesa Earla Jonesa, a ne zaljubljeni mladić koji po livadama grca s Padme. Povrh svega, nijedna koreografirana borba, nijedan mračan pogled u nastanak carstva i nijedan specijalni efekt ne mogu nadomjestiti Hana Sola, a on postoji samo u izvornoj trilogijiIli je tako barem nama, gledateljima koji smo za premijernog prikazivanja izvorne trilogije bili djeca i tinejdžeri.

Možda je stvar samo u tome. Možda 'staru' trilogiju volimo samo zato što nas podsjeća na djetinjstvo i mladost i za dvadeset će godina netko napisati potpuno drugačiji članak sličnoga naslova. Nadajmo se da će se i tada svih šest filmova vrtjeti po već nekoj verziji domaće televizije.