Od početka pratite Baby Lasagnu i njegov tim. I ove godine ste dio delegacije na Euroviziji. Kakva je atmosfera u ekipi, znamo da su odlasci na probe vrlo iscrpljujući?

Atmosfera u ekipi je odlična, baš sam s Duškom komentirala kako imamo sreće s tim divnim mladim ljudima. To je jako važno na ovakvim projektima koji uključuju puno rada, malo spavanja, čekanja, nervoze. Provodimo jako puno vremena zajedno i sad zamislite da je netko od nas živčan ili neugodan, ne bi bilo dobro.

Kakav vam je doživljaj Eurosonga ove godine u odnosu na prethodne, kakva je organizacija u Švedskoj?

Ako je nešto dogovoreno u 17:01, onda će to biti u 17:01. :) Jako su strogi i drže se pravila što meni, štreberici, odgovara. Iako, s obzirom na moje kašnjenje, bilo me strah jer u mailovima koje nam šalju uvijek piše, otprilike, bus kreće u 12:00, koga nema, ide u vlastitom aranžmanu. Zato se uvijek dogovorimo da se nađemo 20 min. prije polaska busa. Još nitko nije zakasnio. Woohoo!

Sigurno ste u kontaktu s inozemnim novinarima, fanovima Eurosonga. Kakve su njihove reakcije na našeg predstavnika?

Od Markovog nastupa u polufinalu primam čestitke od kolega, stranih novinara. :) Ukrajinci ga obožavaju, Srbi i Slovenci, Finci.. Šveđani neće priznati, ali oni isto.

Jeste li tijekom godina bivanja na Eurosongu uspostavili prijateljstva ili poznanstva s televizijskim osobama iz drugih država, a možda i s raznim zvijezdama koje su se pojavljivale na Eurosongu?

Prijateljstva ne, ali poznanstva da. I baš je lijepo i veselo kad se ponovo sretnemo. To je taj duh Eurosonga koji volim; ljubav, podrška, smijeh i šljokice.

Vi i snimateljica i montažerka Ana Šerić te urednica Maja Tokić napravile ste sjajan dokumentarac o njemu kojeg su gledatelji imali priliku vidjeti prije prve polufinalne večeri. Koliko dugo je nastajao, što vas se posebno dojmilo?

U mojoj glavi dugo, u stvarnosti i ne tako dugo. Iako se čini da smo snimale mjesecima, sve je išlo prilično brzo, ne smijem vam ni reći koliko smo (malo) dana provele na terenu. Kod takvih je priča najvažnija priprema i zato sam s Markom, a onda i Elizabetom, Martinom i Dinom stalno bila na telefonu i slala im poruke (još neki dan, haha). Važna je i energija koju imate na snimanju jer ti se ljudi koji te, realno, ne poznaju moraju otvoriti i opustiti se... Ana i ja nosimo dobru vibru sa sobom pa mi je s njom divno raditi.

Poslije snimanja ide možda najdosadniji dio, pregledavanje materijala koje sam radila do dugo u noć, kopanje po arhivi, onda opet kreativno spajanje svega toga u priču i na kraju u montaži na scenu stupaju Anina kreativnost i, naravno, Majina završna riječ. Maja je urednica. Girl power dokumentarac, možemo reći. A što me se dojmilo? Marko. Nema tu neke posebne priče, a sve je posebna priča. Skroman, uporan, suradljiv, samozatajan, a opet, brutalno iskren, zaljubljen u glazbu i u Elizabetu. Umjetnica Elizabeta o kojoj bismo isto mogli snimiti dokumentarac jer je jako zanimljiva, Markov brat koji puni stadione u Njemačkoj sa svojim bendom... Divni mladi ljudi.

Što ste u svojim dolascima na Eurosong naučili o tom spektakularnom natjecanju?

Učim, još uvijek. Neki dan sam snimala intervju s glavnim i odgovornim za cijeli show, fora je taj pogled iznutra. O Eurosongu bismo mogli napraviti poseban film, ako ne i dva. A o fanovima koji planiraju svoj godišnji odmor i godišnji budžet prema Eurosongu da ne govorim.

Jeste li uopće stigli uživati u Malmöu?

Jesam, zato što obožavam ovaj posao. Javljanja uživo, reportaže, film. Stalna potraga za novim pričama. I druženje s Markom i njegovom ekipom, divnim ljudima s kojima je baš gušt surađivati. Ne smijem zaboraviti spomenuti Tomislava Povića koji je Ana Šerić ovog filma koji ćete gledati u subotu. :) Snimatelj i montažer, čovjek koji tegli opremu po cijelom gradu jer ja uvijek želim još nešto snimti, a usto je i urnebesno duhovit pa nas zabavlja u busu kad se, slomljeni, u 1 ujutro vraćamo iz Arene.

Kako vaši dečki funkcioniraju bez vas?

Kažu da je sve super, ali sad već jedva čekamo nedjelju da se stisnemo i izgrlimo, jako mi nedostaju.