U zagrebačkom pubu u ponedjeljak navečer održana je promocija novog vinila albuma 'U po' ure' (jedna od rijetkih u njegovu slučaju jer je zadnju imao 1999. godine s albumom 'Judi, zviri i beštimje' u Opatiji), na kojem opet donosi skladbe koje će postati antologijskima, a njima Zlatan Stipišić Gibonni na dostojan način obilježava 30. obljetnicu svoje impresivne karijere. Tada, kada je kretao s pjesmama s nastupnog samostalnog albuma 'Sa mnom ili bez mene', 'čupavi iz Osmog putnika' nije ni sanjao da će postati stavka opće kulture, nacionalno dobro uz bok velikih Arsena i Olivera. Način na koji danas, nakon glazbenih remek-djela, koncerata i svega što ide u rok više nego uspješne karijere, Gibo govori o bilo kojoj temi koja se tiče glazbe je - zadivljujući. Stvara je sa svojim istomišljenicima, poneke naziva i tinejdžerima, a publiku smatra obitelji s kojom nesebično dijeli međusobno uvažavanje, ljubav, poštovanje, emocije i iskrenost.

Od grupe Osmi putnik, preko Divljih jagoda, naovamo - kako ste otkrivali svoju stvaralačku formu?

Računam to od onoga što je najviše utjecalo na mene. Prvi album koji sam čuo, a to nisu bili festivali, bila je i imala posebno mjesto - s obzirom na oca i majku koji su bili zaljubljeni u mjuzikle - rock opera 'Jesus Christ Superstar'. Imali smo izdanje iz Indije, vinil je bio nestvarno debeo, skoro kao ogromna pljeskavica. (smijeh) U diskografiji ima puno verzija, s puno pjevača, a naša je bila s Ianom Gillanom u ulozi Krista i Joeom Cockerom, a Deep Purple svirali su matricu. Taj zvuk gitare, Hammondove orgulje i taj stil pjevanja do danas je ostao u meni. Je li mozak djeteta spužva, sad to ne mogu protumačiti, ali za mene je uvijek bilo - tako se pjeva i svira.

Ali ste ostali dosljedni sebi, autentični svih ovih godina na glazbenoj sceni.

Nikad me nije zanimalo ograničenje stilovima. Teško je tu bilo naći zvuk, on je dolazio od toga što je svatko donio sa sobom. Uz hard rock podjednako su me počeli uzbuđivati Police, Talking Heads i Prince, što je značilo da sam s njima otvarao i drukčija vrata. Uvijek su mi bili zanimljivi maštoviti i dobri glazbenici. Ima puno toga u glazbi i puno bendova kroz to 'mi smo novi' prošverca se stilski, a mene ne zanima koliko je tko kul, nego tko što ima reći, koliko je to dobro melodijski, koliko je to inventivno. Zapravo sve novo što se dogodi nije do kraja novo, nego svatko stoji nekome na ramenima.

Ostajete dosljedni sebi, ali svaki put zvučite nekim novim zvukom. Kako postižete to da vam je glazba uvijek osvježenje?

Znate što ću vam reći, načitao sam se različitih komentara na svoj račun kroz život i bio zbunjen sam sobom i svim onime što su imali reći o meni. Samo sam slijedio svoj instinkt. Kad si dio benda, sve njegovo dobro, ali i sva njegova ograničenja postanu tvoji, sve postane tvoja prtljaga. Ima ljudi koji radije odlaze u neku drugu kožu jer više ne mogu utabanim putem. Sredinom osamdesetih dogodilo se spontani val, uspjeh Paula Simona, koji je bio poznat po suradnji s Artom Garfunkelom, a koji je napravio fantastičan album 'Graceland', odmak od zvuka u solo projektu, pa je Sting otišao iz Policea, Peter Gabriel iz Genesisa. Uz njih je često podcijenjen autor George Michael, a razumijem i zašto - jer dolazi iz groznog benda Wham, a na zadnjim albumima zaista se pokazao kao fantastičan autor. Pisac u jednoj rock enciklopediji definira da su svi oni odlazili iz uspješnih programa da bi radili nešto svoje i hermetično, ali da je zahvaljujući MTV-ju to njihovo hermetičnije bilo podjednako uspješno kao i ono odakle su otišli, a nekad i uspješnije.

U tome sam se malo prepoznao. Ne zato što je moj bend bio jako uspješan, jer mi smo bili ispod po tiražama mnogih bendova, ali kako mi je ta forma postala preuska, otišao sam u nešto da bih bio slobodniji, da mi žanrovski zidovi ne bi zadavali prostor u kojem se mogu kretati. Ustvari, ni ja niti itko oko mene nije imao viziju da će to biti toliko prihvaćeno.

Tko čini vaše jato?

Moje jato su ljudi zbog kojih moj rukopis svaki put zvuči drukčije. Mogu si dopustiti da sam u 20. stoljeću, mogu se vratiti 50 godina unatrag u želji da nešto dobro zvuči. Mislim da danas sve dobro zvuči, ali zašto sam stalno retro? Jer mi strahovito fale ta strast i entuzijazam albuma s početka sedamdesetih. Stalno proučavam taj plemeniti sastojak koji nedostaje u glazbi današnjice. Sve su to bili ljudi u najranijim dvadesetima. I mislim da su snimali albume kao da ne postoji sutra. To je bila euforija iz koje su se rodili legendarni albumi. Zanimljivo je gledati dokumentarce s kraja 60-ih, kad Keith Richards i Mick Jagger kažu da misle 'da neće još dugo, nego dvije godine, pa da će se razići'. Vidiš da nisu imali nikakav plan da će to toliko potrajati i zato to ima dozu ludog entuzijazma. Nije lako naći takve u ovim vremenima.

Što mislite pod time?

Ne zato što netko zna ili ne zna svirati. Moj mentalni sklop je - na traci će ostati sve što ti se u tom trenutku vrti u glavi i oko nje. Znači, ako u nekom trenutku sviraš solo na gitari, a misliš da sutra moraš promijeniti zimske gume jer je došao 15. studenog, vjerujte mi da to čujemo ja i sva publika. Volim raditi s Nikšom Bratošem jer se na kraju u studiju složimo oko toga da se čuje radost ako je radost, da se čuje sjeta ako je sjeta, melankolija, nostalgija, da se čuje to što jest. Kad bi on odustao od mene, ne znam kako bi opet mogao naći takvoga. Ne vjerujem da je tajna u miks pultu, nego u srcu.

Gdje nastane najviše vaše glazbe?

Najviše je nastane u totalnom miru jer mi je s vremenom san tanji. Imam neka svoja stanja koja su uvjetovana time da ako sam nešto dobro pročitao ili mi se netko malo povjerio, proživljavam to 'po ladicama'. Prije sam imao puno dublji san, manje je toga dolazilo do mene, a sad pažljivo saslušam tuđe banalnosti i kad spojim to sa svojim banalnostima, onda ti se dan sastoji od toga da nisi radio svoj posao. Koliko god sjediš za klavirom ili gitarom - ako si obasut banalnostima, na kraju će rezultat biti prosječan. Tako da mogu funkcionirati jedino na mjestima bez signala, bez gužve, na kojima mogu čuti svoje misli i svoje osjećaje.

Nakon više od 30 godina bogate glazbene karijere istroši li to sve čovjeka, svi ti koncerti, glazbene putešestvije? Maloprije ste spomenuli entuzijazam, elan. Imate li ga isto kao kad ste se počeli baviti glazbom ili ste ipak nekako odlučili prebaciti u nižu brzinu pa dokle ide?

Kod mene je situacija malo drukčija. Sa svojom publikom imam najfamilijarniji mogući odnos. Ima ljudi koji desetljećima dolaze na moje koncerte i koji me stvarno, iskreno vole. Nose mi knjige, albume, pite, ribu, to ne možete zamisliti. Imam fanova s kojima sam kao obitelj. Zato što sam uvijek inzistirao na tome - hvala vam što me ne promatrate kroz popularnost niti top ljestvicu, nego kroz pjesme koje ste sami otkrili. Moram biti zahvalan. Znam da je to specifična situacija koju imaju rijetki ne samo kod nas, nego i puno šire. Na koncertima sam najodmorniji jer sam sa svojima, onima koji me najbolje razumiju. Ono što me umara kriva su srastanja. Kad netko nešto zabrije da je razumio, a nije uopće razumio, nego te totalno krivo protumačio pa ti ide slagati neke riječi u usta koje ne da nisu tvoje, već su totalno oprečne tome.

Vaša generacija glazbenika kao da ima više energije i entuzijazma od nadolazeće. Zašto je to tako? Ima li to veze s ovim dobom interneta i modernih tehnologija, u kojem se manje vodi računa o kreativnosti?

Ne svi, nemojte nas hvaliti bez razloga! Neki da, treba ih naći. Naprimjer, to vam je Marijan Brkić iz Parnog valjka kao i Vlatko Stefanovski, Urban ili kao što je bio Oliver. Oni imaju energiju i ushićenje tinejdžera. Ti su vam najbolji! Uglavnom gledam okupiti tinejdžere oko sebe. Imam tri jazz tinejdžera, ali jazz tinejdžeri su malo drukčiji nego rock tinejdžeri. Ovi jazzeri se separiraju, uvijek se nešto došaptavaju, pomalo su kao sekta. (smijeh)

Pa onda ste i vi tinejdžer!

Sve bih dao da ostanem tinejdžer (smijeh). Teško mi je objasniti nekome tko to ne razumje. Naime imali smo probu u velikom podrumu obiteljske kuće Vlatka Stefanovskog, u kojem on ima studio za probe. Mogao bi čak i malo publike dovesti tamo. Raspištoljili smo se bez obzira što je to u sklopu kuće. I nakon sat i pol govori mi on: 'Molim te, dođi, pomiriši pojačalo.' Pojačalo koje ima lampe počne malo mirisati po bakelitu ili čemu već kad dugo sviraš, a Vlatko kaže: 'Holy smoke of rock'n'roll.' Kakav je to tinejdžer! Ja sam jako zaljubljen u to kad je netko takav. Zna me nazvati i kaže mi: 'Kupio sam ultimativni mikrofon za snimanje gitare.' (smijeh) Obožavam takve ljude. Daj mi taj entuzijazam, tu energiju, sreću, samo to!

Koliko vam je lako ili teško starjeti kao glazbenik? Nekoć je bila 'mantra' - 'ne vjeruj nikome starijem od trideset', a danas mi se čini kao da najzanimljiviju glazbu rade ljudi stariji od pedeset.

Moja vam je teorija ovakva, jer puno sam razmišljao o tome. Kad se sjetim svojih početaka i kad sam zamišljao kako će se to razvijati, vidio sam to kao rijeku, pa je u jednom trenutku to izgledalo kao 'od izvora dva putića', pa onda bezbroj putića i onda sam shvatio zašto je tome tako. Našao sam se u osjećaju da se bavim jako mladim zanimanjem. Nije to pekarstvo. Pekar se pojavljuje u Starom zavjetu, to je stvarno staro zanimanje, kao što je i recimo stolar. To su zanimanja s tradicijom. Zanimanje vlasnik videoteke pojavljuje se '89. godine i izumire 90-ih. Onda PR. Što to znači? To se zanimanje pojavilo relativno nedavno, dokad će trajati? Pojavilo se i zanimanje rock pjevač, pop pjevačica, jazz udaraljkaš, blues basist i što to znači? Dokad se živi, kad se ide u penziju, kad se ide na bolovanje, po kojem kalendaru se računa da oni imaju nešto reći? Neki ljudi koji su pisali pravila tog zanimanja, a svatko piše svoje, dandanas su živi. Živi su Keith Richards, Jimmy Page, Ringo Star, Paul McCartney, Robert Plant... Jedino što oni rade je da govore kad imaju što reći, a kad nemaju - šute. To mi se jako dopada. Tako razmišljam o sebi, svojoj budućnosti i svojoj dobi. Bolje je tako nego stalno forsirati nešto bez razloga. Čini mi se da su ljudi, kao što je naprimjer Page, itekako svjesni te velike prtljage - vodio je ipak najveći, ako ne najznačajniji bend ikad i on ima odnos prema toj prtljazi. Neće snimiti album s bilo kim, ne zato što ne bi htio, nego zato što je svega svjestan. Zna da su publici dali 'Kashmir', 'Black Dog', 'Stairway To Heven', ne može dati 'kokice' zato što to traže od njih. Te su pjesme sami 'šampjeri i škarpine' - ne očekuju ljudi 'girice' od njih. Volim te ljude koji poštuju publiku više nego recikliranje minuloga rada.

Koje vam je razdoblje vašeg profesionalnog života donijelo najveću sreću?

Da nisam ni u jednom trendu, nego da imam publiku koja to jednostavno razumije. Ne žudim da bude brojnija, žudim da u tom nečem u čemu smo se zajedno nanjušili nemamo neke 'padobrance' koji bi nam unosili nemir. Moja publika su tolerantni ljudi. Kad stignem na koncert, znam po parkingu tko je došao. Imam 10 tisuća ljudi, a da se nitko nije parkirao na travi ili mjestu za invalide. To su pitomi, normalni ljudi i želim da mi oni ostanu, da ne dolaze ljudi kojima tamo nije mjesto. Ovo sigurno nikad niste čuli od nekoga: ne zanima me prodanih 1000 ulaznica više s konfliktnimi agresivnim ljudima. U mojoj glazbi nema ništa što bi im se svidjelo. Treba znati razlikovati snagu od agresije. Kad slušam domaće trenere pa kad kažu: 'Nedostajalo nam je agresije', meni se diže kosa na glavi! Nije vam nedostajalo agresije, nego borbenosti. Agresija je crveni karton, a borbenost vodi u pobjedu. Razlika između snage i agresije je ogromna. Moja muzika je snažna, moja publika je snažna, ali mi nismo agresivni.

Vaš rad utjecao je na mnoge mlade umjetnike, ali rijetko čujemo o muzičarima, književnicima i redateljima koji su vas inspirirali. Možete li nam otkriti neke?

Od domaćih ljudi nekako sam najviše osjećao one gdje mi je bilo srce, možda najviše ljude s kraja sedamdesetih. Tada se događalo nešto, da ljudi znaju što ne znaju, a bilo je sredstava, da me ne shvatite krivo. Tako da si je Atomsko sklonište moglo dopustiti da snimi album na Floridi, Josipa Lisac i Karlo Metikoš također američki album, Bijelo dugome da ide raditi ploču u Londonu. Knjige, film... Puno sam čitao, a bilo je i knjiga od kojih sam odustajao. Možda sam se u svojoj formativnoj fazi navikao na 'jake doze'. Volio sam pročitati neku knjigu da me omađija, naprimjer latinoameričkih pisaca, pa sam volio čitati Danila Kiša. Od domaćih književnika najviše sam volio čitati Ranka Marinkovića.

Crnjanski, Andrić?

Da ne griješim dušu, ima jedan koji je jednom rekao da 'uvijek stvari komentiraju ljudi iz četvrtog reda'. Malo me to osupnulo. Ako će tko komentirati Andrića, daj da ga komentira Jergović, nemojte da ga ja komentiram, ja sam iz četvrtog reda, ja ću komentirati nešto gdje sam u prvom redu. (smijeh) Čitao sam ga, a sad je li na mene utjecao, nadam se da jest. Mešu Selimovića također sam čitao, je li i on na mene utjecao, nadam se da - da, ali nisam ja taj koji može donositi sud prema takvim velikanima. Malo bih se čak diletantski osjećao da to idem komentirati. Pisci koji su mi značili su i Orhan Pamuk i Milan Kundera.

Nekima vaše rečenice imaju andrićevsku veličinu u glazbenom smislu. Kako ste otkrivali glazbu nekad, a kako to činite sad?

Bio sam velika guska u magli dok nisam otkrio časopise Džuboks ili Rock. Oni su bili jedini vodič jer u to vrijeme nije bilo drugog nego da nađeš nekog rock kritičara koji je bio obazriv, bistar, širok da bi ti možda nekom recenzijom dao preporuku. Onda kupiš taj album, budeš gladan dvije, tri marende, odgladuješ da bi kupio neki album i onda skontaš da je dosadan i odrekneš se tog kritičara dok ne nađeš tog svog. (smijeh) Onda su ljudi nalazili tog svog kroz Darka Glavana, Dražena Vrdoljaka, Petra Popovića, Zlatka Galla. Oni i još neki rijetki pomogli su generacijama da se snađu u dućanu i što treba tražiti po policama. (smijeh)

Koji su vam najveći strahovi?

Strahovi da ću zaglibiti u bezidejnost, a da toga neću biti svjestan (smijeh). To je najgore što bi mi se moglo dogoditi.

Javna ste osoba, no nosite i vidljivu notu samozatajnosti. Do koje je mjere, po vašem mišljenju, umjesno razotkrivanje privatnosti?

Sve ovisi o tome koliko ti je to forte. Imaš ljudi kojima je to sve. Ima ljudi koji su zanimljiviji u backstageu nego na stageu, ako ne isključimo to koliko su popili i što su sve bacili kroz prozor hotelskih soba. Ako je to forte njihove karijere, okej, ali meni je to tako banalno. To mi je uvijek išlo na živce kod bendova kojima se ne može naći njihovih 10 vrhunskih pjesama. Želite li biti bend koji će ljudi pamtiti po tome koliko ćete popiti viskija i s koliko ste se prozora takvi pijani pomokrili? Ekipa u svakom kvartu to može puno bolje od vas. Meni je puno zanimljivije što ima reći neki nadahnuti bend koji ima pet vrhunskih albuma, tome ću se diviti.