Svi ljubitelji sporta nikada neće zaboraviti gdje su bili 7. lipnja 1993. godine, kada je u prometnoj nesreći na autocesti nedaleko od njemačkog grada Ingolstadta život izgubio jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena - Dražen Petrović.

Imao je svega 28 i pol godina i pred njim su tek trebale biti najbolje utakmice, a da se probio u sam svjetski vrh, govori i podatak da je 1993. uvršten u treću najbolju petorku NBA lige, dakle među 15 najboljih igrača svijeta.

Vraćajući se s kvalifikacija za Europsko prvenstvo, koje je u Poljskoj igrao s Hrvatskom, Dražen Petrović odlučio je u Frankfurtu preskočiti let do Zagreba te nastaviti put do Münchena s prijateljicom Klarom Szalantzy automobilom.

Na autocesti im se zbog skliskog kolnika ispriječio teretni kamion koji je probio zaštitnu ogradu te se zaustavio na traku iz suprotnog smjera.

I upravo na taj kamion naletio je Golf kojim je upravljala Klara, a od siline udarca Dražen je na mjestu poginuo jer nije bio vezan. Kako se kasnije doznalo, spavao je na suvozačkom mjestu. U toj prometnoj nesreći, koja je šokirala cijeli svijet, višestruke tjelesne ozljede doživjela je i treća putnica Hilal Edebal – koja je igrala košarku u SAD-u – dok je vozačica Klara preživjela s manjim ozljedama te je otpuštena iz bolnice nakon tjedan dana provedenih na intenzivnoj njezi.

'Dražen je praktički non-stop prisutan u obitelji svakoga dana. Nije u pitanju samo taj 7. lipnja, kada ga se sjeti cijela Hrvatska, a i šire. Što se mene tiče, nema dana se ne sjetim Dražena, bez obzira što ga nema skoro 30 godina - on je stalno prisutan u našim životima', za tportal se prisjetio Aco Petrović, Draženov stariji brat.

U kratkoj i bogatoj igračkoj karijeri u Europi kao Dražen Petrović bio je igrač Šibenke, Cibone i Real Madrida i osvojio je gotovo sve što se može, uključujući dvije titule prvaka Europe s Cibonom.

Nakon svega jedne sezone u Real Madridu 1989. godine otišao je u NBA momčad Portland Trail Blazers, iz koje je nezadovoljan minutažom u zamjeni igrača koju je inicirao prešao nakon sezone i pol u New Jersey Netse, a ondje se ubrzo nametnuo kao najbolji igrač i jedan od najboljih strijelaca lige.

Također treba reći da je u dresu reprezentacije bivše Jugoslavije te nakon toga i Hrvatske, koju je na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. vodio do srebra i povijesnog finala protiv originalnog američkog Dream Teama, ostavio dubok trag.

Za sva vremena njegov dres s brojem 10 umirovila je Cibona, a nakon toga New Jersey Netsi umirovili su njegov dres s brojem tri te on visi pod svodom nove dvorane Brooklyn Netsa.

Acu posebno žalosti to što će još jedna godišnjica proći bez njegova oca Jole, preminulog prije 14 mjeseci, ali kako je teškog glasa rekao: 'Život ide dalje iako nas ima sve manje…'

No zato Acu posebno veseli to što ljubav prema Draženu i njegovo nasljeđe prenosi na najmlađe, na unučad s kojom provodi puno vremena. Kako je i sam rekao, u svojevrsnoj je misiji...

'Odnedavno mi je prioritet da unučici Elin, koja ima dvije i pol godine, prenosim sjećanje na strica Dražena. Ona je već svjesna da je njezin stric bio jako važna osoba i danas, kada je pokupim iz vrtića, što sam joj obećao, zajedno opet idemo na groblje i ispričat ću joj neku novu priču o Draženu. Eto, počeo sam od najranijih dana prenositi unučadi sjećanje na Dražena', rekao je Aco, a veseli ga i povratak – nakon zatišja tijekom pandemije - velikog broja učenika iz cijele Hrvatske te regije u Draženov muzej nedaleko od dvorane koja nosi njegovo ime.

Ponosan je i na majku Biserku, njezinu zakladu i činjenicu da je Muzej 'opravdao svrhu', a najavio je i neke nove sadržaje koji će oduševiti sve one koji imaju namjeru posjetiti muzej te pogledati dokumentarac koji ostavlja bez daha. Njegova neponovljiva karijera naglo je prekinuta, ali trag koji je Dražen ostavio je - neizbrisiv.