FIBA je organizirala četiri kvalifikacijska turnira za odlazak na tokijske Olimpijske igre u Kanadi, Litvi, Srbiji i Hrvatskoj, a svaka država platila je kotizaciju od 2,5 milijuna eura.

Ukratko, čelni ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza, među kojima je najeksponiraniji predsjednik Stojko Vranković, dobili su pokroviteljstvo i podršku Vlade RH.

No nakon loših igara, uvjerljivog poraza od Brazila, mučenja protiv skromnog Tunisa te na koncu poraza od Njemačke u polufinalu, što je bio velik udarac za hrvatsku košarku, postavlja se pitanje zar je bilo potrebno potrošiti 20 milijuna kuna za turnir u Splitu kada se do posljednjeg trena nije znalo s kojim će sastavom Hrvatska uopće moći igrati.

Da sve bude bizarnije, niti jedan domaćin nije se plasirao u Tokio, a najveće iznenađenje napravile su Češka i Njemačka izborivši plasman na OI kada to od njih nitko nije očekivao. No zato su najveći udarac doživjele Hrvatska i Srbija te su se izbornici tih reprezentacija, Veljko Mršić i Igor Kokoškov, našli na udaru javnosti, ali i njihovih stručnjaka i legendi.

Naime izborniku Veljku Mršiću sastav je diktiralo doigravanje NBA lige pa tako do posljednjeg trenutka nije znao hoće li moći igrati Dario Šarić ili Ivica Zubac, nije znao hoće li im se uopće pridružiti najbolji hrvatski igrač Bojan Bogdanović, a uz sve to planove mu je pokvarila ozljeda Krune Simona, igrača koji je s turskim Anadolu Efesom postao prvak Europe.

Bilo je premalo vremena za uigravanje, neki, poput Bogdanovića, imali su premalo vremena za aklimatizaciju po povratku iz SAD-a i sve je otišlo u pogrešnom smjeru.

'Ovo je bilo bonus natjecanje, da okupimo reprezentaciju prije Eurobasketa, da vidimo kakvi smo kad se skupimo. Nažalost, nismo uspjeli skupiti najbolju selekciju zbog korone, kasnije i početka NBA sezone i ozljeda', kazao je dan nakon povratka iz Splita za RTL izbornik košarkaša Veljko Mršić.

S druge strane čelnici HKS-a Stojko Vranković i pogotovo Dino Rađa jako su razočarani neuspjehom u Splitu pa se moglo svega pročitati. Od toga da je 'Mršić zamjenama u završnici utakmice napravio košarkaško samoubojstvo' do toga da se Mršiću nitko nije miješao u posao i da je imao autonomiju te kako nije prihvaćao savjete i sugestije.

No primjer Slovenije, koja je za poziciju centra angažirala solidnog Amerikanca Mikea Tobeyja, jer su znali gdje su kratki, pravi je primjer toga kako se dolazi do uspjeha. Uostalom, kod Slovenije je sve ovisilo o Luki Dončiću i kada je njegov Dallas ispao iz play-offa NBA lige, bilo je jasno da Slovenija na turniru u Litvi može izaći kao pobjednik. Na kraju je taj tandem Dončić – Tobey bio koban za moćnu Litvu koja neće ići na Olimpijske igre prvi put od samostalnosti 1992.

I tu dolazimo do ključnog dijela. Poznato je to da je Dino Rađa a priori protiv stranaca i puno puta je govorio kako 'nije za stranca jer njemu hrvatska himna ništa ne znači' ili je spominjao milijunske iznose koje navodno neki Amerikanci traže kao honorar da igraju za europsku reprezentaciju.

No sve to daleko je od istine jer Slovenija nije sigurno platila Tobeyju velik iznos da igra za njih, a jedan stranac – na mjestu na kojem je Hrvatska bila najtanja na turniru u Splitu (organizator igre) – rasteretio bi tandem Bogdanović-Hezonja. I Hrvatska bi sigurno bila na Olimpijskim igrama u Tokiju. Činjenica jest da Hrvatska već godinama nema pravog playmakera i od toga ne treba bježati…

Navodno je izbornik Mršić predlagao da angažiraju stranca, da slično kao Slovenci ponude putovnicu igračima koji bi mogli pomoći na određenoj poziciji (Slovenci na širem popisu imaju i Kanađanina Pangosa, playmakera, op.a.). Stoga vas u anketi pitamo je li ipak trebalo angažirati Amerikanca za turnir u Splitu na poziciji playmakera?

No taj prijedlog je grubo odbijen, a poznata je i Rađina izjava iz 2019. godine, kada se pojavila šansa da Shane Larkin, jedan od najboljih bekova Eurolige, zaigra za Hrvatsku na sugestiju njegova suigrača Krune Simona.

'Ne želim da u Hrvatskoj igraju votsoni i džonsoni. Slovenija je uzela Anthonyja Randolpha iz Reala i postala je prvak Europe, no što joj je to donijelo na klupskoj razini?' kazao je 2019. Rađa. I tu je bilo sve jasno. Rađa ne želi i taj stav je prenio na sve u HKS-u. Jesu li o tome ikada razgovarali? Jesu li glasali? Nije poznato. Vjerojatno nisu.

Larkin je ubrzo dobio putovnicu Turske, a u HKS-u su zaključili da im stranac uopće ne treba. I to je OK, odlučili su dati šansu domaćim igračima. Ali u tom slučaju bili su svjesni rizika zbog novog neuspjeha...

No navodno je baš izbornik Veljko Mršić, još prije turnira u Splitu, rekao nekoliko puta čelnicima Saveza kako im za Eurobasket, koji je prebačen na jesen sljedeće godine, treba stranac na poziciji playmakera ili će imati problema. Podršku nije dobio, a sada nije ni jasno hoće li Mršić uopće ostati izbornik za iduću reprezentativnu akciju. Kako se doznaje, odluku će donijeti u sljedećih nekoliko dana.

Kao i odluku o mogućem nastupu stranca za Hrvatsku. Ispada da su se kasno sjetili jer propuštena je velika prilika da izbore nastup u Tokiju. Samo je nedostajao jedan igrač, kao što je svojevremeno kod Ace Petrovića bio Dontaye Draper, američki playmaker koji zna razigrati, koji igra dobro u obrani i koji može preuzeti odgovornost. A Draper sigurno nije koštao HKS milijune – kao što govori Rađa - i sigurno nije unazadio hrvatsku košarku.

A onda je taj isti Rađa, nakon debakla u Splitu, za Sportske novosti rekao:

'Moj stav o strancu neće se promijeniti. Svi misle da ja tu donosim neke samostalne odluke, ali mi smo uvijek funkcionirali na način da ako se većina složi, ja se priklonim toj većini, i tako će biti i po ovom pitanju. Sve je to timski posao.'

Nakon ovog više ništa nikome nije jasno. Ukratko, Rađa, koji se od početka rugao toj ideji, sada je sve šokirao priznanjem 'da će ipak pristati na stranca, ali…'

Ovako smo opet na početku. Najavljuju se velike smjene, odlasci, neki igrači više neće igrati za Hrvatsku, neki se vjerojatno neće više odazvati i čini se da dolazi crno razdoblje za hrvatsku košarku. Ali na to smo ionako navikli jer medalju s velikih natjecanja čekamo još od 1995. godine (bronca na EP), a to što nismo na Olimpijskim igrama i nije tako strašno, jer tamo nisu ni velesile poput Srbije, Litve, Grčke, pa i Kanade, zemlje koja je imala osam NBA igrača na rosteru.