Sve do 1994. trajala je hegemonija Europe i Južne Amerike. S iznimkom Meksika, koji je prema mentalitetu i nogometnom stilu ionako južnoamerički nastrojen, prvih 14 turnira igrali su na 'provjerenim' lokacijama.

Logično je da je led probijen u SAD-u, ekonomskog gigantu u kojemu je ljubav prema sportu gotovo bez premca u cijelom svijetu. Nakon Francuske srušena je još jedna barijera dolaskom SP-a u Južnu Koreju i Japan. Tako je s dnevnog reda skinuta Azija, a uskoro će svoju priliku dobiti i Afrika.

Tako će jedina bez prilike ostati Australija, koja se kandidirala za natjecanja u 2018. i 2022. godini, a odluku o tim će domaćinima Fifa donijeti početkom prosinca.

Poslije JAR-a SP će se nakon 1950. vratiti u Brazil i teško je očekivati da će već 2018. doći prezentacija besprijekornih organizatorskih mogućnosti po kojima je Australija poznata. Tu se nameću europski aduti, prije svih Engleska i Rusija. Ali 2022. Australci su uz Katar možda i najveći favoriti.

Iznijeli su plan o 16 stadiona čija bi ih gradnja koštala oko dvije i pol milijarde dolara, ali dva elementa im nikako ne idu na ruku. Prvi je geografske naravi i nerješiv je – unutrašnjost Australije je 'prazna', a zemlja je nešto manja od Europe. Udaljenosti su goleme, ali i u Rusiji su pa se Putinovi poslušnici smatraju izglednim kandidatima.

Drugi minus odnosi se na činjenicu da ni jednom od predviđenih stadiona nogomet nije primarna namjena. Problem leži u podlozi, jer njihovi travnjaci su prilagođeni potrebama ragbija, kriketa ili australskog nogometa i stručnjaci tvrde da nisu podobni za najpopularniju igru svijeta. Vremena za prilagodbu gotovo i da neće biti, jer tijekom ljeta tamo su u jeku sezone u njihovim sportovima i za prekidanje natjecanja koje tradicionalno privlače desetine tisuća gledatelja bit će potreban apsolutni konsenzus na svim razinama.

Ipak, politika stoji čvrsto iza projekta, svoj je pristanak na kretanje u projekt dao i opozicijski vođa, a kada je tako problemi puno efikasnije nestaju.