Bila je to najiščekivanija borba desetljeća. Organizator je bio danas najvažnija kickboxing organizacija Glory. Mjesto radnje - pravo svjetsko središte kickboxinga, Nizozemska. Na nogometnom stadionu GelreDome u Arhemu više od 30.000 gledatelja te oko tri milijuna njih pred TV ekranima samo u Nizozemskoj napeto je očekivalo vrhunac događaja pod nazivom Glory Collision 2, borbu i dalje vjerojatno najveće zvijezde sporta Badra Harija s 'kraljem kickboxinga', Glorijevim neprikosnovenim teškaškim prvakom od 2014. godine Ricom Verhoevenom.

Revanš i borba koja je imala filmsku priču

Borba je imala filmsku priču. Hari je posljednji aktivni veteran iz slavne ere K1, Verhoeven novi vladar, ali po mnogima bez prave konkurencije. Hari je beskompromisan borac koji uvijek ide po nokaut, Verhoeven tehnički borac koji kretanjem, uz vrhunsku obranu, kontrolira protivnika i ritam borbe. Uvjetno rečeno, 'Kličko kickboxinga' zbog svog stila trpio je česte kritike onih koji vole otvorenu borbu. No više od svega kontrast je postojao između njihovih ličnosti. Hari je jedan od razloga za ozloglašenost kickboxinga u nizozemskom društvu zadnjih godina. Iza sebe ima više sudskih procesa i boravak u zatvoru, kao i niz incidenata u i oko ringa. Uz Verhoevena se ništa slično ne veže i on slovi za pozitivno lice sporta.

Revanš se održavao tri godine nakon njihove prve borbe, a koju je Hari, zbog ozljede ruke u drugoj rundi, morao predati. Od tada se borio samo jednom. Njegova pobjeda nad Hesdyjem Gergesom poništena je nakon što su oba borca pala na dopinškom testu, a Hari je suspendiran na 19 mjeseci. Verhoeven je posljednji put poražen 2015. godine na događaju u organizaciji kineske borilačke organizacije Kunlun Fight. U borbi za Glory zadnji ga je 2012. godine porazio legendarni div Semmy Schilt. Analize uoči borbe izdvajale su dva elementa: to da bi Hari mogao biti iznimno opasan u prve dvije runde, no ako meč zakazan na pet rundi potraje, analitičari su prednost davali bolje pripremljenom Verhoevenu.

Borba je počela iznenađenjem, a Verhoeven je krenuo agresivnije nego inače. Ubrzo ga je to koštalo. U drugoj minuti prve runde, nakon razmjene udaraca, sijevnula je Harijeva poznata desnica. Verhoeven je pao na jedno koljeno. Odmah se pridigao, izdržao pokušaj Harija da završi borbu i smirio tempo do kraja runde. Nokdaun je osigurao Hariju bodovnu prednost 10:8 nakon prve runde. Verhoeven je agresivno ušao i u drugu rundu, no poslije početne izmjene, u kojoj ga je Hari opet uzdrmao, promijenio je ritam. Prednjim direktom, prednjim udarcem nogom i niskim udarcem nogom držao ga je na distanci, a kada bi se približio, aperkatom je zaobilazio njegov gard i skupljao bodove. Harijevi snažni udarci većinom su bili neprecizni. Svih pet sudaca dalo je rundu Verhoevenu s prednošću 10:9. Nakon prvih sekundi treće runde Hari je desnim krošeom u tijelo gurnuo Verhoevena na konopce. Uočio je da je spustio desnu ruku, lijevom nogom je prošao iznad nje i pogodio ga u glavu. Verhoevenu je sudac drugi put odbrojavao u toj borbi. Djelovao je uzdrmanije nego u prvoj rundi.

Nekih 15 sekundi nakon nastavka borbe Hari je uputio visoki kružni udarac lijevom nogom. Verhoeven ga je blokirao, Hari je pao. Krenuo se dizati, no ubrzo se uz očit izraz frustracije vratio na tlo. Sudac mu je odbrojio i borba je bila gotova. Hari je ozlijedio ligamente u gležnju lijeve noge. Do tog trenutka borba je ispunila sva očekivanja gledatelja i bez dvojbe radilo se o jednoj od najkvalitetnijih u teškoj kategoriji zadnjih godina. No, kao i njihov prvi susret prije tri godine, završila je velikim antiklimaksom.

'Talentiraniji je od Petera Aertsa i Branka Cikatića zajedno'

'Talentiraniji je od Petera Aertsa i Branka Cikatića zajedno', jednom je o Hariju rekao legendarni nizozemski trener Thom Harinck, a koji je s njime radio u počecima njegove karijere. Tada se borio pod nizozemskom zastavom, no nakon što ga je nizozemska publika izviždala poslije poraza 2005. godine odlučio se nastaviti službeno boriti kao Marokanac.

Na trenutke je u ringu znao djelovati nezaustavljivo, no zapravo nikad nije potpuno uspio ispuniti očekivanja. Bio je svjetski prvak nizozemske organizacije It's Showtime i službeni prvak K1 u teškoj kategoriji, da spomenemo samo ozbiljne naslove. No ponekad zbog nedostatka sreće, a ponekad zbog vlastite gluposti, promakle su mu dvije najveće titule koje je mogao osvojiti. Osim što je dva puta morao zbog ozljeda predati borbe za prvaka Gloryja protiv Verhoevena, dva puta gubio je u finalima turnira K1. Pored spektakularnih borbi, karijeru su mu obilježili incidenti u ringu, diskvalifikacije zbog prekršaja, sukobi na novinskim konferencijama... No sve je to bilo beznačajno u usporedbi s onime što se događalo izvan ringa.

Od 2006. godine o Hariju se osim u sportskim rubrikama piše na stranicama crne kronike. Nekoliko je puta tako uhićen zbog napada i nasilnog ponašanja.

Hari je dugo negirao optužbe: 'Nekoliko puta su me uhitili, no nikad nisam osuđen. Budući da sam istaknuti kickbokser, mediji sve napuhuju. Ja sam poput visokog drva koje je pod jakim udarima vjetra. Premda mi je jasno da loše vijesti putuju dalje od dobrih, to mi ide na živce. Zbog takvih neugodnosti povremeno sam gubio vrijeme za pripreme, nekad čak i propuštao već dogovorene borbe.'

No nizozemske vlasti nisu smatrale da se radi o neutemeljenim optužbama. Tako je 2012. godine protiv njega podignuta optužnica zbog osam fizičkih napada i prometnog prekršaja u kojem je ozlijedio pješaka. Godine 2014. osuđen je na 18 mjeseci zatvora. I njegovi odvjetnici i tužitelj žalili su se na presudu. Nakon žalbe osuđen je na dvije godine, od čega 10 mjeseci uvjetno. Budući da je za vrijeme procesa proveo osam mjeseci u pritvoru, u zatvoru je trebao biti šest mjeseci. Odslužio je svoje nakon što je 2017. godine Vrhovni sud potvrdio presudu. U razgovoru s nizozemskim časopisom opisao je kako je svojoj najstarijoj kćeri rekao da nekoliko mjeseci odlazi trenirati:

'Ne mogu petogodišnjem djetetu objasniti što je to zatvor. Situacija je bila čudna. Kada smo odvojeni, uglavnom svaki dan razgovaram s njom i povremeno je dođem posjetiti. Nakon nekog vremena počela me moliti da se vidimo, ali to nije bilo moguće.'

Danas se predstavlja kao obiteljski čovjek i organizator humanitarnih akcija

Zadnjih godina Hari se nastoji odmaknuti od svog imidža problematične osobe te se predstavlja kao obiteljski čovjek i organizator humanitarnih akcija u Maroku. Početkom prošlog desetljeća započeo je vezu s nizozemskom manekenkom Daphne Romani. Godine 2012. dobili su kćer, a u godinama poslije vjenčali su se. Trenutno žive u Rabatu u Maroku i imaju tri kćeri. Hari je nedavno izjavio da mu je želja ostati u Maroku dok mu kćeri ne navrše 18 godina jer im može osigurati dobro obrazovanje. Najstariju kćer upisao je u lokalnu američku školu.

'Misli i govori na engleskom jeziku, a osim njega, govori nizozemski i marokanski dijalekt arapskog.'

Dok nije upoznao Daphne održavao je neko vrijeme vezu s Estellom Cruijff, nećakinjom Johana Cruijffa i bivšom suprugom Ruuda Gullita. Povezivalo ga se i s američkom manekenkom i glumicom Amber Rose.

Poznato je njegovo prijateljstvo s Cristianom Ronaldom, a koji je iz Madrida često letio na druženja u Maroku. Nakon što su objavili zajedničke snimke s bazena trač rubrike su se, u svom tipičnom stilu, raspisale o njihovoj navodnoj homoseksualnoj vezi.

Poznat je i po prijateljstvu s čečenskim vlastodršcem Ramzanom Kadirovom. U Čečeniji je proslavio i trideseti rođendan. Na jednoj od fotografija polugol je ležao u zlatnoj kadi i u rukama držao zlatni kalašnjikov bez kundaka.

Okušao se u glazbenim vodama snimivši dvije pjesme s marokansko-nizozemskim reperom Appom. Uz jednu od njih dolazio je u ring.

Rođen u Amsterdamu u obitelji Marokanaca

Badr Hari rođen je 8. prosinca 1984. godine u Amsterdamu. Roditelji su mu Marokanci iz grada Kenitre. Kickboxingom se počeo baviti kada je imao sedam godina, a do 18. skupio je pedesetak amaterskih borbi, jednu i u MMA-i. Nije još napunio ni 19 godina kada je 2003. u Amsterdamu u sklopu priredbe organizacije It's Showtime ušao u ring s bjeloruskim borcem Aleksejom Ignašovom. Očekivano, izgubio je, no prizor malog žgolje koji se bez imalo kompleksa bori s tada jednim od najistaknutijih svjetskih teškaša oduševio je publiku.

U sljedeće dvije godine skupio je nekoliko pobjeda. Između ostalog, u Karlovcu je nokautom svladao Domagoja Ostojića. Godine 2005. u Milanu prvi put je nastupao na događaju koji je organizirao K1, a iste godine katapultirao se u najviše razrede kickboxinga. Za to su bile zaslužne dvije borbe s hrvatskim borcem koji se borio pod njemačkom zastavom, Stefanom Lekom. Prva se odvila u lipnju u Amsterdamu, a organizirao ju je It's Showtime. Hari je napravio predstavu od ulaska u ring i puno provocirao uoči borbe, no Leko ga je u prvoj rundi nokautirao zadnjim kružnim udarcem desnom nogom u jetru. Domaća publika izviždala je Harija.

Pet mjeseci kasnije Hari je dobio priliku za uzvrat te se borio s Lekom u drugoj rezervnoj borbi završnog turnira K1 u Tokiju. U drugoj rundi nokautirao ga je spektakularnim zadnjim kružnim udarcem koji je završio direktno na Lekinoj vilici. Komentatori su kasnije nazvali taj udarac 'Leko Buster'.

Nakon toga upisao je dva poraza. Prvo se u ožujku na Novom Zelandu borio s Peterom Grahamom. Uoči borbe nasrnuo je na njega na novinarskoj konferenciji. No sutradan ga je Graham brutalno nokautirao krajem treće runde. Njegov karakteristični udarac 'Rolling Thunder' završio je na Harijevoj vilici i slomio je na dva mjesta.

Kasnije je sijelu situaciju opisao otprilike ovako: 'Ja sam bio glup, on mi je slomio vilicu. Lekcija naučena.'

Krajem rujna u Osaki se s Ruslanom Karajevom borio za pravo nastupa na završnom turniru K1. U kontroverznoj borbi Hari je čučnuo nakon Karajevljevog udarca rukom, nakon čega ga je on udario nogom u glavu. Sudac je odbrojavao, Hari je ustao na deset, no sudac je tada prekinuo borbu. Hari i njegov kut počeli su protestirati i inzistirati na tome da je Karajev napravio prekršaj i udario ga dok je bio na podu. Nije to donijelo rezultata. Hari je nakon toga demolirao svlačionicu.

Na završnici K1 nastupio je izvan turnirskog dijela i pobijedio je Paula Slawinskog. Nastavio je nizati pobjede. Nicholasu Pettasu ozlijedio je ruku, a zatim je dobio priliku revanširati se Karajevu. Borbu je obilježila jedna od najpoznatijih scena u povijesti K1. U trećoj minuti druge runde Karajev je serijom udaraca srušio Harija. Nakon nastavka borbe on se odšetao do sredine ringa i u svojoj prvoj akciji poslije odbrojavanja desnim krošeom nokautirao Karajeva.

Sljedećeg mjeseca pobjedom nad Yosukeom Fujimotom postao je prvi nositelj novog naslova teškaškog prvaka K1. U kolovozu se pobjedom na bodove revanširao i Peteru Grahamu, a krajem rujna u Seulu je svladao Douga Vineya i time se prvi put kvalificirao na završni turnir K1. No u Tokiju je već u četvrtfinalu bolji bio Remy Bonjasky. Uslijedile su pobjede nad Rayom Sefom, Glaubeom Feitosom i još jednom nad Domagojem Ostojićem, da bi u Seulu svladao Honga Mana Choija i opet osigurao plasman na završni turnir. U četvrtfinalu je nokautirao Petera Aertsa, u polufinalu Errola Zimmermana. Finale protiv Remyja Bonjaskog pretvorilo se u jednu od najkontroverznijih epizoda u povijesti K1. Bonjasky je u prvoj rundi srušio Harija i osigurao veliku bodovnu prednost. U prvoj minuti druge runde nakon niza žestokih izmjena udaraca Hari je shrvao Bonjaskog na pod i nakon što je sudac uletio među njih kako bi prekinuo akciju nagazio je na njegovu glavu oko oka. Bonjaski je tvrdio da je zbog toga imao problema s dvoslikom. Borba je prekinuta, Hari diskvalificiran.

Kasnije je tvrdio da je Bonjasky glumio ozljedu. O cijeloj epizodi je rekao: 'U glavi mi se dogodio kratki spoj. Udario sam ga na podu. Glupo, nisam to trebao napraviti. Opravdano sam kažnjen žutim kartonom. No kad sam pogledao snimku, vidio sam da ga nisam jako udario. Ono što me posebno iživciralo ponašanje je njegova kuta. Posebno Hippolyta (Ivan Hippolyte, tada trener Bonjaskog, op.a.), koji mu je govorio da ostane ležati. Ne mogu to shvatiti. Razgovarao sam o tome s drugim borcima, poput Petera Aertsa, i svi su mi rekli da bi oni nastavili borbu. Odbrojavali su mi u prvoj rundi, kažnjen sam u drugoj rundi... Trebao je samo odraditi to do kraja. Razgovarao sam kasnije s Hippolytom o tome. Rekao sam mu da ne mogu razumjeti da je netko poput njega, koji se uvijek borio kao lav, svome borcu govorio da ostane ležati. Rekao mi je zašto je to napravio. Bojao se da će se u nastavku borba pretvoriti u potpunu makljažu. Želio je to spriječiti. Vjerujem mu. Moja jedina šansa u tom trenutku bila je da nokautiram Bonjaskog.'

K1 ga nije suspendirao, no oduzeo mu je naslov teškaškog prvaka, naslov finalista turnira i financijsku nagradu koju je prema plasmanu na turniru trebao dobiti. Niti mjesec dana kasnije opet se borio. Izgubio je od Alistaira Overeema.

Godine 2009. bio je u možda najboljoj formi svoje karijere i redom je pobjeđivao u prvoj rundi. U svibnju je u Amsterdamu nokautirao tada trostrukog osvajača turnira K1 Semmyja Schilta i postao teškaški prvak organizacije It's Showtime.

Pobjedom nad Zabitom Samedovom, opet nokautom u prvoj rundi, još jednom je osigurao plasman na završni turnir K1. Uoči turnira mnogi su se pitali ne samo je li ovo konačno njegova godina, nego hoće li oboriti rekord Petera Aertsa, kojemu je 1998. trebalo ukupno šest minuta i 43 sekunde za osvajanje naslova. U jednom trenutku to je i sam najavio, no uoči turnira bio je nešto oprezniji: 'Rekordi postoje da bi se rušili i uvijek nastojim postići nešto spektakularno. No to nije moj glavni cilj. Želim osvojiti turnir. Ako za to trebaju i tri runde u sve tri borbe, neću se buniti.'

Hari je u ringu stvarno proveo manje vremena od Aertsa 1998. U četvrtfinalu mu je trebalo 38 sekundi za novu pobjedu nad Karajevom. U polufinalu je nakon dvije minute i 14 sekundi svladao Overeema. No u finalu je poslije minute i 48 sekundi pobijedio Schilt i osvojio svoj četvrti naslov.

Nakon dvije nove pobjede u svibnju je branio naslov u organizaciji It's Showtimea protiv Hesdyja Gergesa. U drugoj rundi Hari je udario Gergesa dok je ustajao s poda. Diskvalificiran je i izgubio je naslov. Odlučio je uzeti godinu dana pauze od kickboxinga. Sljedeće godine borio se samo jednom i najavio je da je ostao bez motiva te da namjerava nastaviti karijeru u boksu. Spekuliralo se da će njegova borba s Gokhanom Sakijem u siječnju 2012. godine biti i oproštajna. No uslijedila je borba s Andersonom Silvom. U ožujku 2013. godine nastupao je na završnom turniru K1, a koji je tada u iznimnim okolnostima održan u Zagrebu. U četvrtfinalu je pobijedio Zabita Samedova, nakon čega je zbog ozljede stopala odustao od ostatka turnira. Sljedećih godina borio se u Moskvi, Dubaiju i Groznom. Protivnici su mu bili uglavnom veterani, oni koje je davno pregazilo vrijeme. Među ostalima Leko i Graham. Hari je u tim borbama, prema opisu onih koji su ih gledali, izgledao loše. Često nije imao kondicije, ostajao bi bez daha usred runde i nije pokazivao eksplozivnost koja ga je ranije krasila. No i takav je bio dovoljno veliko ime da Glory 2016. potpiše ugovor s njime i omogući mu direktnu borbu za naslov prvaka protiv Verhoevena. Uslijedila je ozljeda u prvoj borbi i duga pauza, suspenzija nakon borbe s Gergesom pa ozljeda u drugoj borbi s Verhoevenom.

'Svi želimo doći kući zdravi nakon borbe. Ako Badr nije zdrav, nema smisla da nastavi borbu. Možemo ovo ponoviti', zaključio je nakon borbe. Ne bi stoga bilo iznenađenje da se epizoda s Verhoevenom pretvori u trilogiju. Hariju je prema ugovoru s Gloryjem ostalo još pet borbi, a u zadnjem nastupu podsjetio je na svoje najbolje dane. Jedino je pitanje može li njegovo tijelo izdržati zahtjeve ovog sporta. I je li konačno nadrastao svoje demone koji su ga toliko koštali.