Gotovo stotinu dana prošlo je od Vilanovinog debija na klupi Barcelone, a kup pobjeda nad Alavesom bila je petnaesti službeni nastup za Guardiolina nasljednika. Sasvim dovoljno da se potraži odgovor na pitanje koliko je Titova Barca drugačija od Guardioline.

Na tu se temu na community portalu Tribina.hr vodila rasprava, a svoje je mišljenje iznio i korisnik cehtunger, čiji komentar prenosimo u cijelosti.

U svojoj zadnjoj utakmici Primere, Barcelona je glatko dobila Rayo sa 5:0, rezultat koji ne ukazuje ni na šta što već nismo znali. No ova utakmica je bila možda i reprezentativni primjer onoga što igra Barcelone predstavlja. Dok su svi očekivali bunker Raya, Barcelona je gotovo cijelo prvo poluvrijeme imala velikih poteškoća uspostaviti svoju terensku dominaciju, čak do te razine da je Rayo u jednom trenutku imao veći posjed lopte. Nije bilo klasičnog umrtvljavanja igre, osvajanja terena i toliko prepoznatljivih točnih paseva. Uz takvu igru Raya, na kraju se desilo neminovno.

U želji da pokušaju iznenaditi Barcelonu, igrači Raya su ostavljali dosta prostora u obrani. Puno previše prostora da Barcelona to ne bi iskoristila. Dosta je čudno što se svako toliko nađe momčad koja se pokušava nadigravati s Barcelonom, a nimalo ne čudi što nakon toga odlaze s punom mrežom. Prije dvije godine tu lekciju je jako dobro naučio Mourinho i danas više nitko ne može sa sigurnošću prognozirati kako će završiti sraz ovih dviju momčadi. Što je to Mourinho zapravo naučio? Pa upravo to da se s Barcelonom ne može nadigravati. Ako im se ostavi imalo prostora, prije nego što se braniči snađu, lopta će se za čas naći u mreži, pritom više nalikujući fliperu, nego nogometu.

Mourinho je shvatio da jedini način kako se protiv Barcelone može jest da im se maksimalno zatvori prostor pred vlastitim golom i zatim brzom transformacijom u napad pokuša zabiti gol. Naravno u konačnici ovo nije ni blizu dobitnog recepta pobijede nad Barcelonom, ali je svakako jedina igra koja protiv njih ima smisla i koja će u konačnici dati najveću šansu za pozitivan ishod. Takva taktika je i napornija za Barcelonu jer u sredini zahtijeva puno više kombinatorike i koncentracije kako bi se otvorio prostor, ali i puno veći angažman krilnih igrača i bekova, jer se očekuje više lopti s tih pozicija. Kada jedna momčad igra toliko revolucionarno i dominantno, očekivano je da se jako puno ljudi bavi njihovom igrom. Ne samo kako bi joj se divili ili kako bi je kopirali, već i kako bi joj stali na kraj. Glavni zaključak ovoga jest da se nije toliko promijenila Barcelonina igra u zadnje vrijeme, već joj se svijet polako počeo prilagođavati. To je ogledni primjer nogometne evolucije.

Svi problemi koji se pripisuju Titovoj Barci, zapravo su bili vidljivi još prošle sezone dok je još na čelu bio Pep. Statistike znaju varati. Veći broj udaraca protivnika ne govori ništa, jer velika većina njih su zapravo jalovi pokušaji da se učini nešto. Broj oduzetih lopti? Pa teško je oduzeti protivniku loptu kada je baš ni nema, zar ne? A na kraju, ona najvažnija statistika ide gotovo potpuno na ruku Barceloni. Jedan jedini remi u prvenstvu i ligi prvaka i to ni više ni manje nego protiv Reala, nije baš podatak koji treba olako zanemariti.

No jednako tako ne treba zanemariti ni statistički podatak o značajno većem broju primljenih golova. Tome svakako doprinosi i činjenica da je Barcelona bez svoja dva stožerna braniča, ali sve su češća pitanja treba li Barcelona dovesti pravog stopera. Oko ovog pitanja je već bilo puno rasprava i u prijašnjim analizama je već istaknuto zašto Barcelona odbija dovesti pojačanje za tu poziciju. Ukratko: stoper koji ne može aktivno pridonijeti Barceloninoj kombinatornoj igri u napadu, svodi se na čovjeka kojem je zadatak stajati u obrani i dva do tri puta tijekom utakmice spriječiti protivničke kontre. Jednostavno nema smisla imati takvog igrača u ovakvoj momčadi. Osim što znači čovjek manje u napadu, također se radi o igraču koji je u biti jako rijetko u situaciji raditi svoj posao, pa samim time pada i njegova kvaliteta. S te strane ima smisla ovo što radi Barcelona, a to je stvaranje svojevrsnih hibrida stopera i zadnjih veznih igrača te tako konstantno imati u momčadi tri ili četiri takva igrača koji mogu pokrivati te pozicije. To još više ima smisla ako se uzme u obzir da su Barcelonini bekovi izrazito ofenzivni i često više djeluju kao krila, nego kao nominalno braniči. U takvim situacijama gotovo je nužno da su defenzivni vezni igrači sposobni napraviti transformaciju i pokriti prostor u obrani.

Tim više što je više puta dolazilo do izražaja kako njihovi bekovi (Alves i ovogodišnji dobitak na lotu, Alba), koji su ofenzivno vjerojatno među najboljima na svijetu, defanzivno često znali zakazati. Problem s takvim sustavom igre jest što takvi igrači ne postoje, već ih se treba utrenirati. Mascheranova transformacija je donekle uspjela, još uvijek mu se potkradaju greške, ali sve češće ga se može vidjeti kako u Puyolovom stilu odlučno i jednostavno čisti iole riskantne lopte u Barceloninoj obrani. S druge strane Pique i Busquets su neizostavni dijelovi ekipe, ali i relativno mladi igrači od kojih se očekuje da tek pokažu svoj maksimum. Song je za sada nepoznanica i tek u sljedećoj sezoni bismo trebali vidjeti hoće li se on uspjeti snaći u ovoj momčadi. Dugoročno najviše smisla ima takve igrače uzimati iz vlastitog pogona, koje bi se onda praktički od početka treniralo u skladu sa zahtjevima momčadi. Razumljivo je da je Vilanova dosta oprezan sa uvođenjem mladih igrača, ali posljednja utakmica protiv Alavesa u kupu pokazuje da definitivno razmišlja u tom smjeru. Barcelona je postavila ljestvicu vrlo visoko. Na ostatku svijeta jest da to dosegne i iako će proći još neko vrijeme prije nego što vidimo drugu tiki taka momčad, u narednim godinama možemo očekivati sve više 'nesretnih' utakmica za Barcelonu, poput onih dviju protiv Chelsea.