Barcelonina klupa je teret. Neće to nitko iz klupskog okruženja otvoreno reći, ali pritisak na trenera graniči s nepodnošljivim i potrebna je velika psihička snaga da se zadrži prisebnost. Naravno, u svim najvećim klubovima je najveća i razina stresa, ali u katalonskom je divu pritisak nešto drugačije prirode – barem od uspona Guardioline filozofije i nastanka ovakve Barce kakvu danas poznajemo.

Momčad zadnjih sezona ostvaruje više pobjeda i zabija više golova nego ikad prije. Nakon što je u jednoj sezoni poosvajala sve što osvojiti moglo, nastavila je rušiti najrazličitije rekorde i pružati senzacionalne partije, bez obzira na to što lani nije uspjela doći 'do kraja'. Samo pobjeđivati postalo je nedovoljno – svi očekuju da Barcelona igra najspektakularniji, nezaboravni nogomet i da konstantno donosi nova uzbuđenja; za vanjski svijet, sve je postalo veliki blockbuster show.

Budući da Barca toliko radikalno igra na posjed lopte i razvijanje vlastite igre, ona se u svakoj utakmici susreće s momčadima koje tu igru pokušavaju dekonstruirati prije nego nametnuti vlastitu. Svaki je susret opsjedanje neke tvrđave u sredini terena ili u zadnjoj liniji – a kad to ne uspije, doslovce milijuni imaju nešto za reći na temu zašto je tome tako; svaki neuspjeh i svaki poraz povlači pitanje mogućeg kraja ere. Sve veći broj njih u tome i uživa, jer danas je onih koji Barcu ne vole vjerojatno i više od njenih štovatelja.

Pep Guardiola dugo se dvoumio oko toga hoće li prihvatiti mjesto trenera i odlučio je tek poslije dvanaestosatnog (da, 12 sati...) savjetovanja s Marcelom Bielsom, kojeg smatra svojim najznačajnijim stručnim uzorom – uz, naravno, Johana Cruyffa i Juanma Lilla, slabije poznatog trenera s kojim je vrlo blizak. Svake je sezone potpisivao samo jednogodišnja produženja ugovora, a po odlasku se uputio na cjelogodišnji odmor, odnosno 'studijsku godinu' u New York. 'Znam da sam klubu i sljedeće sezone mogao dati jako puno', rekao je. Ali nisam mogao dati sve... Zato sam morao otići.'

Za Tita Vilanovu kažu da nije čovjek kojeg u životu tjera ambicija. On je prihvatio ulogu nasljednika više iz osjećaja dužnosti, kao netko tko je bolje od svih upućen u Guardiolinu viziju i može je najbolje nastaviti, nego što je taj posao doista želio. Znao je da će ga uvijek mjeriti s Pepom i da će u toj usporedbi vjerojatno uvijek gubiti. Sada je i on u New Yorku, iako iz sasvim drugačijih razloga – radioterapije i kemoterapije.

Isprva se njegov izostanak nije potencirao i poštovala se trenerova privatnost – zvučalo bi, uostalom, nekako grubo dovoditi pad forme u vezu s njegovom ozbiljnom bolešću. Bilo bi to i nepravedno prema zamjeniku Jordi Rouri, njegovom bliskom prijatelju i zamjeniku koji je – ni kriv ni dužan – teret morao preuzeti na svoja leđa. 'O svemu raspravljam s Titom. Nemam potpunu autonomiju niti je želim – ja sam samo drugi trener. Ovdje sam samo zato da pomognem prijatelju koji je u teškoj situaciji', kaže on. Ali sad se to pitanje, nakon niza loših rezultata i neuvjerljivih predstava, neminovno postavlja. Rourin jedini dosadašnji angažman za prvog trenera završio je otpuštanjem iz Hospitaleta, nakon što je klub ispao iz treće španjolske lige.

'Naš trener nije u New Yorku na godišnjem odmoru', rekao je Javier Mascherano na pitanje utječe li Titovo odsustvo na momčad. 'Naravno da će se to prije ili kasnije odraziti na nas.' Predsjednik Sandro Rosell dodao je da 'stručnjaci kažu kako se najkasnije nakon 30 dana odsustva vođe događa pad učinkovitosti.' On je prošlog tjedna bio u posjetu Vilanovi i po povratku je izjavio: 'Uspješna sezona? Za nas će to biti ako se Tito potpuno oporavi. Njegovo zdravlje je najvažnije, sve drugo je sekundarno. On je naš trener i nećemo ništa mijenjati, čak i ako to znači ne osvojiti ništa.'

Upravo zbog osjetljivosti situacije s trenerom, psihološki aspekt u padu forme nije se puno spominjao – barem ne onoliko koliko je možda bilo očekivano, jer on je vrlo vjerojatno i ključan. Razni stručnjaci i 'stručnjaci' nude ocjene kako je ovo 'početak kraja', kako je Barcina igra 'pročitana'. Neki kažu da momčad treba 'plan B' s igrom preko bokova ili promjenu sustava u 'revolucionarni' 3-3-4 – kao da zadnjih sezona nikad nije posegnula za tim sredstvima kad je postojala potreba... Najdalje su otišli oni poput Davora Šukera, koji je za španjolske medije izjavio da je Barcina glavna mana to što 'nema pravog, visokog i snažnog centarfora' – kao da bi s nekakvim Andyjem Carrollom ili Ivanom Krstanovićem sve bilo drugačije.

No problemi nisu nastali zbog nedostatka 'plana B', nego zbog neispunjavanja 'plana A'. Barcelona nije u tolikoj krizi zato što druge momčadi igraju bolje protiv nje ili zato što su našle nekakav protuotrov (iako je Milanova taktika, recimo, bila sjajno postavljena i realizirana). U krizi je prije svega zato što već neko vrijeme nedovoljno dobro igra vlastitu igru.

Presing na loptu nije više onako žestok, ali niti visok – posjed se osvaja znatno niže na terenu nego ranije, transformacija dulje traje i ostavlja više vremena obranama za postavljanje. Bočni braniči, čija je ofenzivna igra u prvom dijelu sezone predstavljala bitno poboljšanje, u sporijem ritmu imaju manje prilike za proboje i igra zabrinjavajuće prečesto ide kroz prenapučenu sredinu. 'Ideolog' Xavi nije posve tjelesno spreman i Barca je postala pretjerano ovisna o Messiju... Zbog svega toga je i obrana puno izloženija, nesigurnija i ranjivija. Ono što je ranije bila momčad koja je više nego ijedna druga igrala kao kolektiv – branila se i napadala zajedničkim snagama – sada se oslanja na inspiraciju jednog ili dvojice-trojice pojedinaca.

Oni koji ne razumiju nogomet znali su govoriti da je za ovu Barcelonu, sa svom tom pojedinačnom igračkom kvalitetom, svejedno tko joj je trener. No upravo je suprotno – teško je uopće zamisliti neku drugu momčad kod koje je trener toliko bitan, jer kod ove igre počiva na sustavu i instinktivnom razumijevanju suigrača. A za to je apsolutno ključno da u svemu na terenu nastupaju kao kolektiv i imaju puno samopouzdanje.

Teško je, ako ne i nemoguće, zadržati to dok je 'šef' odsutan toliko dugo, još k tome i zbog tako ozbiljnih razloga. Roura se pokušava nositi s teretom koji nije želio, a nimalo mu ga ne olakšava to što mnogi misle da ga naprosto neće moći ponijeti do željenog cilja. Ali i igrači i cijeli klub pokušavaju mu pomoći: Rosell ga je zbog nezahvalne pozicije nazvao 'herojem', a Gerard Pique na jučerašnjoj presici izjavio: 'Svaki navijač koji ne vjeruje u preokret trebao bi svoju ulaznicu prepustiti nekome tko vjeruje.'

Vjera u preokret – protiv Milana i protiv Titove bolesti. Te dvije stvari dolaze iz istog izvora i povezane su kod igrača, kod Roure, Rosella, navijača. Možda nitko neće biti toliko patetičan da to javno tako prezentira, ali podrazumijeva se da će večeras igrati za trenera.