'S momčadi koju sad imamo moramo biti sposobni napraviti velike stvari. Za nas je ovo – sad ili nikad' – Eden Hazard

Belgijski novinari reći će vam da je ova generacija dobrim dijelom rezultat slučajnosti. Nekoliko igrača stasalo je izvan zemlje, bez da su zaigrali ozbiljan seniorski nogomet u domaćoj ligi: Eden Hazard i Kevin Mirallas u Francuskoj; Vermaelen, Vertonghen, Alderweireld, Dembele i Dries Mertens u Nizozemskoj. Otišli su rano i uglavnom iz manjih klubova zato što im sustav rada s mladima u Belgiji nije pružao uvjete za kvalitetan razvoj.

'No to bi se moglo promijeniti u skoro budućnosti', kaže Chris Mayer, nezavisni nogometni novinar i urednik popularne internetske stranice The Belgian Waffle. 'Pravi rezultati razvoja mladih igrača tek se očekuju. Standardi u klupskim akademijama su se znatno podigli i u njima je puno igrača s velikim potencijalom.'

John Chapman, Englez s prebivalištem u Bruxellesu koji o belgijskom nogometu piše za ugledne magazine kao što su FourFourTwo, When Saturday Comes i na svom blogu Belgofoot, također kaže da poplava talenata nije rezultat nekog sveobuhvatnog plana. 'Nije bilo vizije, sve se dogodilo više ili manje slučajno', kaže Chapman.

Poslije zajedničke organizacije Eura 2000. s Nizozemskom, dogovor između dvaju saveza bio je da će zaradu uložiti u razvoj mladih igrača, što su Nizozemci i učinili. Belgijci su pola toga novca odlučili uložiti u izgradnju nacionalnog nogometnog centra u Tubizeu. Međutim, kamen-temeljac položen je tek 2005., a dalje od toga nije se došlo ni danas. Zanimljivo, Eden Hazard je baš iz Tubizea kao 14-godišnjak otišao u Francusku, kamo ga je slijedio mlađi brat Thorgan (danas također u Chelseaju, govore da je čak i bolji...), a zatim i još mlađi Kylian. Sedmogodišnji Ethan Hazard još uvijek je u Tubizeu.

Chapman kaže da je Kraljevski belgijski nogometni savez vrlo konzervativna organizacija koju, uz nedostatak novca i ideja, konstantno muči i sukob interesa. Čovjek koji drži stvarnu vlast u savezu je Philippe Collin, rođak Anderlechtovog predsjednika Rogera Vanden Stocka i glavni tajnik najvećeg i najbogatijeg belgijskog kluba. On je ujedno i u upravi lige te obnaša funkciju dopredsjednika nogometnog saveza. Njegova riječ presudna je pri imenovanju Anderlechtovog trenera, ali i izbornika nacionalne vrste.

Komedija s kamenom-temeljcem, čelnik najjačeg kluba koji kontrolira i ligu i nogometni savez? Kao da smo sve to već negdje čuli...

Međutim, belgijski nogomet ipak nalazi načina da donekle doskoči takvoj situaciji i od njega bismo i u Hrvatskoj imalo ponešto za naučiti. Ipak ne može biti sasvim slučajno što su se svi ti igrači – oni 'dorađeni' u inozemstvu, kao i oni iz 'domaćeg uzgoja' – probili gotovo istovremeno. Uvidjevši nesposobnost saveza i sve otvorenije zakulisne igre u korist kluba iz prijestolnice, drugi klubovi okrenuli su se pojačavanju vlastite snage na najprirodniji mogući način: ulaganjem u mlade talente.

Belgijski nogomet dugo je bio na glasu zbog svoje fizički zahtjevne i čvrste igre – njegovi najjači eksponenti u pravilu su bili golmani (Jean-Marie Pfaff, Michel Preud'Homme...) i braniči (Eric Gerets, Philippe Albert, Georges Grün...), dok su kreativci poput Jana Ceulemansa i Enza Scifa više-manje predstavljali anomalije. Pojedini klubovi shvatili su da je takav profil igrača upravo ono što im nedostaje i ulaganje u vlastite akademije odlučili su povezati s određenim kvalitetama koje zahtijevaju od mladih igrača. Naglasak je bio na tehnički nadarenim, nogometno inteligentnim dječacima, a osobina koja se posebno tražila bila je sposobnost donošenja odluka – ono što razlikuje prosječne od dobrih igrača. U današnje vrijeme taktički uznapredovalih i zgusnutih formacija, najviše su na cijeni upravo oni nogometaši koji mogu instinktivno razumjeti cjelokupnost igre i stvoriti prednost svojom individualnom kvalitetom.

Osim Anderlechta koji je oduvijek imao dobru školu, puno su po tom pitanju napravili Standard iz Liegea (u temelje čije akademije je svoje znanje ugradio i naš Tomislav Ivić) te Genk, a nekoliko drugih klubova sa zakašnjenjem slijedi njihov primjer. Ključna stvar koja se u posljednjih desetak godina dogodila bilo je shvaćanje da se za pomak u radu s mladima moraju prvo kvalitetno educirati treneri i skauti – što je i učinjeno, ali ne pod kapom Saveza, nego samih klubova. Ranije su se talenti detektirali prvenstveno po tjelesnim predispozicijama, a danas je naglasak na inteligenciji i tehnici. Zbog toga je i ključna dob za skautiranje pomaknuta na djecu između 12 i 14 godina (što je kasnije nego u većini drugih europskih zemalja koje ozbiljno rade na razvoju podmlatka), a i kasnije se posebna pažnja posvećuje onima koji se kasnije razvijaju.

Najveći izazov s kojim su se klubovi suočili bilo je 'vrebanje' izvana. Mnogoljudniji te kvalitetom lige i financijama moćniji susjedi – Nizozemska, Francuska, Njemačka i (prekomorska) Engleska – ranije su krenuli s reformom omladinskog sustava, izgradili bolju infrastrukturu te stručnije skaute i trenere, pa je Belgija odavno pokrivena mrežom eksperata koji znaju sve o igračima koji stasaju u njenim klupskim akademijama. Jean-Marc Bosman bio je najvažniji pojedinac u povijesti belgijskog nogometa – ne zbog svojih igračkih kvaliteta, nego zbog pravne akcije koja je omogućila slobodno kretanje profesionalnih nogometaša unutar Europske unije, bez prijašnjih restrikcija. To je ono što čeka i nas ulaskom u Uniju.

Dok su Anderlecht (Kompany, Lukaku), Standard (Witsel, Fellaini) i Genk (Courtois, De Bruyne) razvili igrače u vlastitom podmlatku, drugi su ih uglavnom bili prisiljeni pustiti u strane klubove, gdje se s njima kvalitetnije radilo. Najznakovitiji je primjer Beerschot, iz čijeg su juniorskog sustava u Nizozemsku otišli Alderweireld, Vermaelen, Vertonghen, a malo kasnije i Dembele – klub je, naime, ugovorno vezan s amsterdamskim Ajaxom, čiji je 'feeder club'.

Takvi su slučajevi vrlo česti u Belgiji, rašireniji nego u ijednoj drugoj europskoj zemlji. Mnogi su manji klubovi uspostavili prijateljske odnose s klubovima iz Engleske: od njih dobivaju stručnu pomoć u skautima i (nešto manje) trenerima, nudeći zauzvrat pravo prvokupa i detaljnog uvida u omladinsku školu. No premierligašima je u tim odnosima prvenstveni motiv mogućnost da njima pošalju mlade igrače koji dolaze izvan Europske unije i ne mogu odmah dobiti radnu dozvolu za rad u Britaniji, pa ih za prvu ruku mogu 'parkirati' u Belgiju i čekati njihove 'papire'. Postoji više razina (uglavnom) neslužbene povezanosti između belgijskih i engleskih klubova: primjerice, Antwerp je filijala Manchester Uniteda, Mechelen Manchester Cityja, Westerlo Chelseaja, Cercle Brugge Blackburna, a Beveren, Genk i Standard su na određene načine također bili povezani s Arsenalom, Liverpoolom i Tottenhamom.

Optimisti se nadaju da će se daljnjim ulaganjem i razvojem akademija smanjiti i strani utjecaj te omogućiti belgijskim talentima da koju godinu dulje ostanu u zemlji. Glavni problem s trenutačnom, silno talentiranom nacionalnom momčadi u nastajanju bio je nedostatak jedinstva. Igrači su došli sa svih strana, nije bilo 'kralježnice' po kojoj bi se ostali ravnali (kao što je u Španjolskoj Barcelona, a u Njemačkoj Bayern), ali je zato bilo previše wannabe-zvijezda. Tračevi iz reprezentativnog kampa su govorili o nedostatku discipline i vodstva, sukobima u svlačionici i sklonosti noćnom životu. Međutim, čini se da se dolaskom Marca Wilmotsa na mjesto izbornika dosta toga promijenilo na bolje.

'Igrači su stali iza njega', kaže Chris Mayer. 'Čini se da im je motivacija silno porasla njegovim imenovanjem, mentalitet se promijenio na bolje i bili su impresivni u svim dosadašnjim utakmicama, osobito u onoj protiv Nizozemske (4-2 kod kuće, op. a.)'. John Chapman se slaže: 'Wilmots je vrlo izravan i iskren, ne boji se donositi odluke. Igrači ga vrlo dobro prihvaćaju. I ranije je bilo jasno da se stvara grupa jako talentiranih individualaca, ali sada polako postaju momčad'.

Obojica naših sugovornika slažu se u dojmu da je Belgijom zavladala nogometna euforija, koja bi svoj konkretni rezultat trebala imati u prvom natjecateljskom ogledu protiv renomiranog i uglednijeg suparnika – što Hrvatska po svim pokazateljima jest. Ovo je za Belgiju 'pismo namjere'. Ulaznice za utakmicu na Stadionu kralja Baudouina odavno su planule, momčad je maksimalno nabrijana i čini se da je već zamahnula za volej: gdje će završiti lopta?