Benfica je momčad koja je doslovce prekinula desetljetnu dominaciju španjolskih i talijanskih velikana Reala, Barcelone, Milana i Intera. Predvođena neponovljivim Eusebijem u samo 10 godina osvojila je čak 13 trofeja, zasjenivši kontinentalne konkurente kao od šale. Ipak, tri najbolje momčadi 1960-ih gotovo pravilno su rasporedile euro naslove; svaka momčad osvojila je po dvije 'kante'.

1. Benfica

Trofeji: Prvenstvo: 1961, 1963, 1964, 1965, 1967, 1968, 1969.
Kup: 1962, 1964, 1969, 1970.
Kup prvaka: 1961, 1962.

Priča o Benfici u šezdesetima mora početi s Belom Guttmannom. Nogometni trenerski nomad i posljednji veliki izdanak podunavske nogometne škole iz međuratnog razdoblja, nigdje se nije dugo zadržavao i postao je poznat po izjavi da je treća sezona fatalna. Nakon naslova prvaka s Portom, 1959. ga je angažirala Benfica. Po dolasku je iz momčadi izbacio dvadeset igrača i s novim mladim igračima osvojio prvenstva 1960. i 1961.

Godine 1960. je Sportingu pred nosom preoteo Eusebija, koji je debitirao 1961. Prvi izlet u Kup prvaka bio je uspješan. U finalu su igrali s favoriziranom Barcelonom i uspjeli je, uz dosta sreće, pobijediti 3:2 dok su nakon toga poraženi u drugom izdanju Interkontinentalnog kupa od Penarola. Godinu dana kasnije, nakon dramatičnog polufinala s Tottenhamom, izborili su još jedno finale Kupa prvaka. S Eusebiom kao glavnom zvijezdom pobijedili su Real Madrid 5:3, a tome su dodali i portugalski kup.

Nakon dva naslova prvaka Europe, Guttmann je vjerovao da zaslužuje povišicu. Čelnici Benfice se nisu s time složili nakon čega je napustio klub. Ono što je na odlasku izgovorio se u praznovjernoj atmosferi protumačilo kao kletva. U Interkontinentalnom je kupu slijedio poraz od Peleovog Santosa. Sljedeće tri sezone Benfica je bila prvak Portugala, no 1963. su izgubili finale Kupa prvaka 2:1 od Milana a 1963/64. su u prvom kolu izgubili od Borussije Dortmund.

Godine 1965. su još jednom igrali u finalu. Na San Siru su poraženi od Intera 1:0. Novi naslov prvaka Portugala, 1967., prvi od nova tri u nizu, im je dao priliku za još jedan napad na europski naslov, no 1968. u Londonu su izgubili još jedno finale, ovaj put protiv Manchester Uniteda. Iduće godine su ispali u četvrtfinalu od Ajaxa, a 1970. u drugom kolu od Celtica, nakon bacanja novčića.

2. Inter

Prvenstvo: 1963, 1965, 1966.
Kup prvaka: 1964, 1965.
Interkontinentalni kup: 1964, 1965.

Herrerin La Grande Inter je klub koji je uz Benficu najviše obilježio šezdesete. Dok je Benfica ostala zapamćena kao momčad koja je nastojala zabiti gol više, Inter je bio najslavniji primjer talijanskog catenaccia. Unatoč stereotipima, Herrera je uvijek tvrdio da njegov taktički pristup nije bio negativan i navodio primjer Facchettija, lijevog beka koji je, zbog pojačane obrane mogao igrati vrlo ofenzivno.

Nakon što je smijenjen u Barceloni, Herrera je 1960. preuzeo trenersko mjesto u Interu, gdje je Angelo Moratti do tada mijenjao trenere ekspresnom brzinom. Herrera je u klubu ostao osam godina. Premda je nakon dolaska u Italiju promijenio svoj taktički pristup, mnogi elementi njegovog rada su ostali isti. Osim što je bio pionir sportske psihologije, njegovu karijeru su pratile glasine da je dopingirao igrače i da je Inter potkupljivao suce. Njegovo inzistiranje na karanteni pred utakmice je također znalo imati neželjene posljedice. U prvoj sezoni je Inter završio kao treći, 1962. drugi, a 1963. su postali prvaci Italije.

Godine 1964. su završili drugi u prvenstvu, ali su osvojili prvi Kup prvaka pobjedom od 3:1 nad Real Madridom, a tome su dodali Interkontinentalni kup pobjedom nad Independienteom. Iduće sezone su vratili naslov prvaka, obranili trofej u Kupu prvaka i još jednom preko Independientea došli do Interkontinentalnog kupa. 1966. su osvojili još jedan naslov prvaka, ali ih je u pokušaju da po treći put nastupe u finalu Kupa prvaka zaustavio Real Madrid.

Sustav se raspao 1967. Nakon odličnog početka sezone zaredali su loši rezultati i neuvjerljive igre. Dvije utakmice prije kraja sezone Inter je bio u prilici s dvije pobjede osigurati novi Kup prvaka i prvenstvo. Bez Suareza i pod samoizazvanim pritiskom za vrijeme karantene pred finale, Inter je izgubio 2:1 od Celtica u Lisabonu. Poraz od Mantove u zadnjem kolu ih je stajao naslova prvaka Italije. Sljedeće sezone su završili peti i Herrara je napustio klub. 1969. u prvenstvu su završili četvrti, a 1970. drugi uz plasman u polufinale Kupa velesajamskih gradova.

3. AC Milan

Prvenstvo: 1962, 1968.
Kup: 1967.
Kup prvaka: 1963, 1969.
Kup pobjednika kupova: 1968.
Interkontinentalni kup: 1969.

Kao što se Interovi uspjesi u šezdesetima vežu uz Helenia Herreru, Milanovi se vežu uz drugo veliko ime catenaccia - Nerea Rocca. Čak više nego u Herrerinom slučaju, njegov pristup nije bio nužno negativan. Milan je često zabijao puno golova, a u momčadi je držao, na užas svoga prijatelja Giannija Brere, Giannija Riveru.

Rocco je reputaciju stekao vodeći Triestinu i Padovu. S oba kluba je postizao najbolje rezultate u njihovoj povijesti, drugo, odnosno treće mjesto na ljestvici. Godine 1961. preuzeo je Milan i odveo ga do naslova prvaka. Dvije godine kasnije je u prvenstvu bio treći, ali je Milan po prvi puta u svojoj povijesti osvojio Kup prvaka.

Rocco je otišao u Torino, a u naredne četiri godine Milan je promijenio četiri trenera. Pokušaj obrane Kupa prvaka je zaustavio Real Madrid, a u prvenstvu su završili treći. U sezoni 1964/65. bili su viceprvaci i ispali u prvom kolu Kupa velesajamskih gradova. Naredne sezone su bili sedmi i ispali u trećem kolu Kupa velesajamskih gradova, a 1967. su u prvenstvu bili sedmi ali su osvojili kup.

Sljedeće sezone, opet pod Roccom, su osvojili Kup pobjednika kupova i talijansko prvenstvo dok su 1969. u prvenstvu završili treći ali su osvojili drugi klupski Kup prvaka pobijedivši Ajax s 4:1. 1970. su u prvenstvu završili četvrti a u Kupu prvaka su ispali od Feyenoorda. Era catenaccia je završavala, a totalnog nogometa počinjala.