Nakon posljednjeg Europskog prvenstva u Danskoj, kada je rukometno 'oko sokolovo' postalo epicentar prijenosa umjesto samih igrača i igre, svaka promjena u bilo kojem pravcu vrlo bi vjerojatno bila dobrodošla. A na RTL-u su odlučili napraviti ne samo promjenu nego i cijeli zaokret – stavili su, pretpostavlja u potpunosti hotimice, potpuni veto na komentiranje sudačkih odluka i time potpuno pogodili. Ne samo da fokus prenošenja utakmice više nije na sucima nego na samoj igri, na stvarima koje se može analizirati i o kojima se da smisleno diskutirati, već je to i odmor od uobičajene paranoje koja nas prati kud god krene reprezentacija. Puno je stoga ugodnije slušati neke taktičke zanimljivosti, od toga kako se koja momčad igra obranu, napad ili se prilagođava protivničkim elementima igre.

Ta se odluka stoga pokazuje svakim prijenosom kao pun pogodak, jer nekako vlada dojam da smo svi već bihevioralno baždareni što se rukometnih prijenosa tiče, a oni bi završavali slično; u nekom bi trenutku reprezentacija izgubila, a prvi, glavni a ponekad i jedini razlog njihova poraza bili bi suci. Barem zasad, po onom kako RTL ekipa obrađuje utakmice, čini se da to na ovom prvenstvu neće biti slučaj (čak i ako reprezentacija ne osvoji zlato), što je više od olakšanja za svakog gledatelja koji ne misli da nas diljem globusa svi mrze, a odlučan sam vjerovat da je to ipak većina. Iako u primozgu svih nas i dalje stoji ono, pomalo i mazohističko iščekivanje; kada će više suci postati glavni akteri cijele priče… Na Brkiću i Saračeviću ostaje da se drže zadanog kursa i uskrate nam taj, toliko puta preslušani i prožvakani, scenarij.

Što se samih elemenata emisije tiče, kvaliteta varira od čistog prosjeka do vrlo solidnih stvari. Studijski je dio pomalo 'copy-paste' svega što smo i dosad u sličnim emisijama mogli vidjeti, te iako niti na koji način nije iznenadio ili ponudio nešto revolucionarno novo, treba priznati kako igra uloga različitih trenera dva stručna gosta (Džomba i Lacković) ima neke vrijednosti kao barem mala novina. Lackovićeve taktičke analize su solidne, iako ne spektakularne, dok je grafički prikaz istih pomalo kamenodobski za sve nas koji volimo američke sportove, ali teško se više od toga može i očekivati, s obzirom kako je cijela hrvatska, ali zapravo i europska produkcija, u tom smislu štura. Voditelj drži stvari pod kontrolom, ne upada nepotrebno, Džomba na trenutke vidno ne zna što reći, ali sve u svemu to je solidno. Vjerojatno bi bolji gost bio netko poput Ćervara, ali njega se vjerojatno nije moglo dobiti.

Prijenos je na nekoliko razina barem solidan. Prvi uvjet svakog prijenosa u duetu mora biti dobra raspodjela uloga i dinamika govora između dva lika u eteru. Kako cijela stvar može u lošoj koordinaciji ispasti groteskna pokazao je duet Cvitković-Skansi, ali treba priznati da Brkić-Saračević nisu pali na tom ispitu. U isto vrijeme imaju dobar ritam iznošenja informacija, dobru podjelu poslova (Brkić radi samo tzv.'play by play', a Sarač dodatna objašnjenja), te ne upadaju jedan drugom u prostor, a opet nemaju rupe u prijenosu. S te, formalne strane, i više nego pristojno. Sadržaj je za nijansu slabiji, iz dva razloga… Niti jedan niti drugi nemaju impresivan vokabular, humor, emociju ili bilo kakav dodatni faktor koji daje dodatnu draž prijenosu, a to se posebno odnosi na Saračevića, koji je kao 'stručni komentator' za klasu i pol lošiji od nikad prežaljenog i nažalost pokojnog Velimira Kljajića. No, sve u svemu, u najmanju ruku solidno.

Na izjave poslije utakmice obično ne obraćam previše pažnje jer rukometaši, kao i drugi sportaši, obično nemaju nešto jako pametno za reći nakon samih dvoboja, a neke pikanterije ili bilo kakve druge varbalne delicije niti ne smiju iznositi pa je cijela stvar zapravo odrađivanje posla i to ne pretjerano bilo zabavna ili poučna, za bilo koga tko razumije osnove 'rukometne abecede'.

Božo Sušec zaslužuje pak posebne pohvale! Žao mi je da RTL nije uzeo još jednog komentatora (Romano Janečić bi vjerojatno bio najbolji izbor), jer ovako je Božu zapala zadaća da radi sve druge reprezentacije koje nisu Hrvatska, što je daleko zahtjevniji zadatak, i to bez dodatnog stručnog komentatora. Gotovo je nemoguće pohvatati sve suptilne detalje svih ekipa pa je potrebno jako puno kako rutine tako i razumijevanja same igre, ali i svojevrsne improvizacije, da bi uspješno obavio taj posao. Od Bože Sušeca smo mogli vidjeti kako uspješno odrađuje sva tri elementa, čime je samo potvrdio da mu rukomet možda leži i bolje od nogometa.

Cijela produkcija, ako je usporedimo s onime kako Amerikanci rade NBA ili NFL, ne vrijedi niti suhe šljive, ali ako je svedemo u neke usporedive nacionalne ili regionalne gabarite, onda je svakako korak unaprijed u odnosu na ono što smo u posljednje vrijeme gledali na HRT-u, bilo da je riječ o rukometu, nogometu ili košarci.