Kako je moguće da je reprezentacija koja i dalje ima najviše naslova na Svjetskim prvenstvima spala na te grane? Mnogi su igru ovog Brazila opisivali kao nebrazilsku, sklonu fizičkom zastrašivanju protivnika, dok su drugi isticali kako Brazil slično igra od devedesetih. Premda druga interpretacija ima mnogo osnove, ono što se propušta primijetiti je kako je ova reprezentacija bila sastavljena na istim idejama na kojima se sastavljala većina brazilskih reprezentacija kroz povijest. A Brazilci nisu prezali od fizičkog zastrašivanja ni ranije. Njihove utakmice protiv Mađarske, iz 1954. i Nizozemske, iz 1974., spadaju među najgrublje i najprljavije u povijesti Svjetskih prvenstava.

Pretvaranje Brazila u nogometnu velesilu je počelo na Svjetskom prvenstvu 1958. Pele, Garrincha, Didi, Vava i ostali kreativci su zapisani u kolektivnom pamćenju ljubitelja nogometa, no često se zaboravlja nekoliko stvari. Brazil je na tom prvenstvu, osim možda Mađarske četiri godine prije, bio prva momčad koja je igrala s četvoricom igrača u zadnjoj liniji, koji su igrali zonsku obranu. Razloga za igranje s četvoricom u pozadini je bilo više. To im je omogućilo da jedan od bekova ide u napad a da ne stvara preveliku rupu kao i općenito stabilniju obranu. Na toj stabilnoj platformi, ofenzivni igrači su dobili slobodu u igri. Ukratko, radilo se o nečemu što obilježava brazilski nogomet do danas, ofenzivna igra temeljena na talentiranim pojedincima od kojih se očekuje da svojim akcijama riješe susret uz veliku pomoć ofenzivnih bekova dok iza njih stoje specijalisti za obranu. Premda se je od onda mnogo toga promijenilo, uključujući da je danas daleko više obrambenih nego ofenzivnih igrača u momčadi, princip je ostao isti.

Europski je nogomet krenuo drugim pravcem. Krajem šezdesetih se na nekoliko mjesta, SSSR-u, Njemačkoj, Nizozemskoj, počeo razvijati drugi pristup igri. Nizozemski totalni nogomet je podrazumijevao da igrači moraju moći igrati više pozicija. Možda i dugoročno važnije, obrana se temeljila na presingu, u kojem su sudjelovali i ofenzivni igrači čime je razbijena podjela na specjaliste, a napad na kolektivnim kretanjima i brzim dodavanjima više nego na driblinzima. Premda su mnoge europske reprezentacije još dugo nakon toga zadržale svoje specifične stilove, neke od kojih su bile i vrlo uspješne, s vremenom su se osnovne pretpostavke koje su se krajem šezdesetih razvijale u tih nekoliko centara proširile na kompletnu Europu i danas su više ili manje duboko usađene u gotovo sve velike europske momčadi.

Nakon poraza slavne momčadi iz 1982., po mnogo čemu zapravo netipične za Brazil kroz povijest jer joj se vezni red temelji isključivo na kreativcima, pa još jednog ispadanja 1986., Brazilci su odlučili nešto promijeniti.

Kada je 1990. postao izbornikom, Parreira je izgradio svoj vezni red oko Dunge, defenzivnog veznog igrača. Prema mnogima definitivni kraj onoga što je poznato kao o jogo bonito, i zaista Brazilci nikada više nisu plijenili kao prije, ali u stvari, u skladu s ranijom brazilskom tradicijom stvaranja platforme za kreativne igrače. Romario, Bebeto, Ronaldo, Rivaldo, Ronaldinho, Kaka, Robinho, Neymar... su igrači koji su od toga profitirali ili trebali profitirati tako da dobiju slobodu u napadu.

Imati u momčadi igrača koji je oslobođen defenzivnih dužnosti nije nužno loše. Uostalom, u najelitnijem nogometnom natjecanju, Ligi prvaka, je ove godine trijumfirao Real Madrid s Cristianom Ronaldom koji vrlo rijetko pridonosi obrani. Određena istraživanja koja navodi David Epstein su svojoj knjizi The Sports Gene ukazuju kako u nogometu vrlo teško uspijevaju igrači s visokim udjelom brzih mišićnih vlakana. Premda brži od ostalih, što je velika prednost za napadače, teže podnose dugotrajne napore koje moderni nogomet vuče sa sobom i zbog toga su skloniji ozljedama. Napadač takvih fizičkih predispozicija koji bi imao slobodnu ulogu u napadu bi mogao pridonijeti svojoj momčadi bez da puno ugrozi obrambenu igru i zahtjeva specijaliste za obranu iza sebe a u isto vrijeme daleko manje riskirati ozljedu i duže ostati na najvišoj razini forme. Postoji više načina na koji se može igrati nogomet i izuzetke, pogotovo kada se radi o igračima poput Cristiana Ronalda je dobro ne uvijek ubacivati u unaprijed zacrtani plan. No, kada se cijeli nogometni sustav temelji na slobodnim napadačima i destruktivnim centralnim veznjacima, krajnji rezultat ne može biti dobar. U brazilskoj ligi se presing još nije u potpunosti ustalio. Napadači zbog toga imaju manje defenzivnih obaveza, a da bi se to nadoknadilo, središnji vezni igrači su uglavnom destruktivci, a bekovi su postali glavni graditelji igre, zaduženi za povezivanje linija. Danas ne postoji brazilski Schweinsteiger ili Modrić, da ne spominjemo Xavija ili Iniestu od prije par godina.

Destruktivni veznjaci, često tehnički daleko slabije potkovani od stopera u istoj momčadi, su obilježili brazilske moderne vezne redove. U razdoblju kada je taj trend bio karakterističan i za neke od najboljih europskih reprezentacija, poput Francuske s prijelaza stoljeća gdje je također bila izražena podjela na uloge, Brazilci nisu toliko odskakali. Zadnjih nekoliko godina, kada su trendove u igri postavljali Španjolci i Nijemci, pa čak i Talijani, razlika je bila očita. Dodatni problem je što, slučajno ili ne, Brazilci izbacuju sve manji broj kreativnih ofenzivnih igrača. 2010. su nade polagali u Kaku, koji je tada već bio u silaznoj putanji, i Robinha. Ovog puta su to bili Neymar i Oscar. Obojica kvalitetni igrači, ali još vrlo mladi i ograničenog iskustva s nogometom na najvišoj razini, od njih se očekivalo nešto što vjerojatno nisu mogli, i bez Neymarove ozljede. Središnji vezni red je postojao gotovo samo kao obrambeni blok, dok su linije, još jednom, povezivali bekovi i time, budući da su obojica morala istovremeno ići naprijed, uvijek ostavljali dosta prostora.

Najbliže defenzivnom specijalistu u Njemačkom veznom redu je Khedira, no čak i on daleko više može sudjelovati u gradnji igre od Brazilskih pandana. Njemačka se igra temelji na kompletnim tehnički potkovanim igračima koji mogu istovremeno obavljati više uloga. Brazilci su bili momčad s igračima striktno podijeljenih uloga. Ne po prvi puta, Brazilci su se susreli s modernim nogometom i izgubili. Iz teškog poraza bi moglo proizaći i nešto dobro. Možda se napokon priključe modernim trendovima i počnu kopirati najbolje prakse iz ostalih nogometnih sredina. Za to ni ne trebaju otići predaleko, dovoljno je pogledati što je zadnjih godina radio Čile. Od svih velikih reprezentacija, Brazil ima najveće ljudske resurse i dugu tradiciju razvoja vrhunskih nogometaša. Ako odustanu od sad već zaostalog pristupa, i potpuno se moderniziraju, nije isključeno da ćemo ih vrlo brzo vidjeti u svjetskom vrhu. Možda će se onda još jednom, nakon detaljne modernizacije, čuti stari izraz, o jogo bonito.