U srijedu je na Maksimiru trijumfirala bolja momčad: ozbiljnija, bolje pripremljena i bolje organizirana. Nenad Bjelica zaslužio je duboki naklon – a je li Kruno Jurčić glavni krivac?
Najlakše je poslije ovakve utakmice upirati prstom u taktički 'genij' sad već bivšeg Dinamovog trenera, okrivljavati ga za poraz i sadistički ga udarati kad se već previja na podu. Ali bilo bi to nepošteno prema gostima, koji su odigrali odlično i održali lekciju iz nogometa na papiru znatno jačoj momčadi Dinama. 'Jedan je Bjelica Nenad!', skandirala je Kohorta kad je u bečkom strategu imala svog fantasistu, a sinoć je Bjelica pokazao da je barem jednako nadaren trener koliko je bio i igrač.
Da, Dinamo je imao svoje prilike, golman Lindner je jedno (kratko) vrijeme Austriju održavao na životu i 'modri' su mogli i pobijediti da su uspjeli povesti u onih nekoliko minuta koliko su opsjedali gol Bečana. No ni u jednom trenutku nisu ostavljali dojam bolje posložene ekipe na koju se možete kladiti da će proći dalje. A to je naprosto zato što Dinamo niti nije bolji od Austrije – koliko god se svi uoči utakmice (a mnogi i sad, poslije poraza) upinjali tvrditi drugačije. Rezultat sinoćnje utakmice je realan.
Dinamo ima više novca i veću individualnu kvalitetu igrača, koja je obično više nego dovoljna da se pobijede slabiji suparnici, ali on isto tako konstantno gubi od svake dobro organizirane momčadi. Dinamo igra loše. Igra loše već godinama, bez obzira tko igrao u prvom sastavu i sjedio na klupi Jurčić, netko drugi ili – Jurčić; uspiju li barem za trenutak ostaviti po strani navijačke strasti, toliko bi morali priznati i njegovi simpatizeri.
Ove sezone mnoge su zavarale šetnjice protiv Fole i Šerifa, iako 'modri' u prvenstvu nisu nijednu utakmicu odigrali na razini koja se od njih očekuje protiv momčadi koje im ni po čemu ne bi trebale moći konkurirati. Mislilo se da će i protiv Austrije biti relativno lako – takav stav podgrijavali su još od ždrijeba mediji, navijači, klupski čelnici, igrači i sam trener, koji je u najavi utakmice, doduše, primijetio da gosti imaju 'nekoliko dobrih igrača'. No već nakon nekoliko minuta na Maksimiru postalo je jasno da je Dinamo podcijenio suparnika i ignorirao znakove upozorenja.
Bjelica je napravio ono što bi učinio svaki dobar trener u situaciji kad zna da će se trebati više braniti nego napadati. Dobro je proučio Dinamovu igru, identificirao jake i slabije strane i prema tome postavio igru. Nikad ne možete suparniku zatvoriti baš sve prilaze golu – želite li ga negdje stisnuti, onda mu negdje drugdje morate prepustiti više prostora. Austrijin trener odlučio je blokirati Dinamo u sredini terena i na desnom boku.
Prvo je bilo relativno jednostavno: trojac Holland-Mader-Stanković nije ništa slabiji od onog Ademi-Pamić-Husejinović, ali je dinamičniji i sigurniji. Austrijanci su stajali u gustom rasporedu oko centra, prepuštajući Šimuniću i Addyju da se igraju loptom, ali im zatvarajući opcije za dodavanje prema naprijed – kad bi lopta i krenula sredinom terena, gosti su tu dominirali agresivnošću i brzinom. Ono drugo već je bio veliki izazov, ali Leovac i Jun ostajali su vrlo blizu Pintu i Soudaniju te ih uspijevali zatvoriti i frustrirati: Alžirac je pucao čim bi uhvatio malo zraka, a Pinto je isto pokušao s više od trideset metara... No njihovih prodora i probijanja strane gotovo da i nije bilo.
Time je Austria namjerno preusmjeravala Dinamove napade na lijevu stranu i svjesno riskirala s Pivarićevim prodorima – ali ako morate birati tko će vam iz modre momčadi stvarati probleme, Pivarić je odličan izbor... Iako je Dinamov branič bio vrlo aktivan prema naprijed, prema očekivanjima se iz toga nije puno toga izrodilo. To što je Čop većinu vremena proveo na krilu umjesto Fernandesa također nije baš pomoglo.
Istovremeno je Pivarić ostavljao puno prostora 'svom' igraču Royeru, čiji su agilnost i nepredvidivo kretanje prilikom svakog protunapada izazivali pomutnju u tromoj Dinamovoj momčadi, u kojoj je nekoliko igrača skromnih trkačkih sposobnosti i s vrlo slabim ispunjavanjem defenzivnih zadaća. Uz Leovca, koji je odigrao utakmicu života, Royer je bio najopasniji Austrijin igrač – a oba nogometaša su kod Bjelice zapravo rezerve. U tim je kontrama obrana bila na cjedilu: Šimuniću već jako dugo nije bilo ovako teško, a 'ringišpil' kakav je Hosiner priuštio Addyju nogometni je ekvivalent onih u bečkom Prateru.
Jurčićeve izmjene samo su još pogoršale situaciju. Sammirova fizička sprema je na veteranskoj razini i nakon njegovog ulaska ravnoteža se definitivno okrenula na Austrijinu stranu. Rukavinin jedini potez spadao je u domenu 'Shaolin soccera', a ubacivanje Brozovića bilo je prije svega pokušaj da se sačuva mreža od još jednog pogotka koji je visio u zraku.
Međutim, dojam je da je Dinamo izgubio ovu utakmicu i prije nego što je počela. Jedan ilustrativan detalj: Kruno Jurčić je u najavi kao 'mozak' Austrije identificirao Alexandera Grünwalda. Austrijski kolege su se na tu konstataciju grohotom nasmijali, a bilo je dosta izvjesno da spomenuti igrač čak neće niti započeti utakmicu – i nije. Kakav je to mozak kad ga se uključuje tek u 85. minuti, kad je već sve riješeno?
Bilo je očito da je Bjelica uzorno pripremljen za ovaj susret i da je postavio vrlo smislenu taktiku – jednako očito kao i to da Jurčić nije. Jasno je da trener mora snositi svoj (ogromni) dio krivice, ali zar je baš on kriv za sve?
Uza sve stručne suradnike koje ima u klubu, je li samo on kriv što nikakva ozbiljna analiza suparnika nije napravljena? Kad kaže da ima igrače koji 'ne mogu izdržati ovakav ritam', tko je odgovoran za njihovu fizičku pripremu (a toliko ih se štedjelo i rotiralo...) i, uopće, selekciju? Tko je, uostalom, treći put u četiri godine doveo, pa potjerao takvog trenera?
Najlakše je popljuvati vjernog mazohista kojeg ni navijači, ni mediji, a vjerojatno ni igrači ne cijene i ne vole. Puno je teže i bolnije priznati vlastitu oholost i iluzije da je Dinamo ozbiljan europski klub u kojem se ozbiljno, stručno i dugoročno radi.
