Atmosfera koja je okruživala reprezentaciju Bosne i Hercegovine kroz kvalifikacijske susrete i izrazito napadačku igru punu golova je bila fenomenalna. Miralem Pjanić se preko medija dovodio u vezu sa Barcelonom, Spahića se proglašavalo najboljim stoperom na svijetu, a Edinu Džeki nije bio ravan niti Ronaldo. Kako se prvenstvo bliži, euforija se stišava i polako se okreću nove stranice najavama velike i nimalo lake borbe na svom prvom velikom natjecanju od osamostaljenja države.

Pogledaju li se utakmice iz kvalifikacija jasno se vidi da reprezentacija BiH ima ustaljen sustav i način igre, u kojem nastupaju većinom isti igrači, na već uobičajenim pozicijama. No stvar koja posebno iskače je pozicija zadnjeg veznog igrača, pogotovo nakon nedavne objave popisa igrača koji bi trebali otputovati u Brazil. Na ovom popisu nema igrača takvog profila, postoje samo pojedinci koje se može probati na toj, za njih neprirodnoj poziciji.

Hajdukovac Tino Sven Sušić je pozvan u namjeri da on bude jedan od pretendenata na to mjesto, ali čovjek koji to ne igra, niti može igrati u Hajduku to neće naučiti igrati za Svjetsko prvenstvo. Kroz početak kvalifikacije su se tu izmjenjivali Rahimić i Zahirović, dvojac koji svoje mjesto nije ni našao na popisu kandidata. Nije ni čudo, jer Zahirović ulazi sa klupe u Bochumu koji igra u drugoj Bundesligi, ako uopće dobije priliku da zaigra.

Drugom, iskusnom internacionalcu Rahimiću je svojevremeno bio obećan put u Brazil kao jedan od nezamjenjivih legionara ekipe, no njemu su se okrenula leđa i sve što ga čeka je vješanje kopačaka o klin na kraju sezone. Idući je na red došao Haris Medunjanin, a on pogađate nije čovjek kojemu je prioritet u igri zaustavljanje protivnika. On je još jedan razigravač i tehničar u sredini, ne pretjerano vičan obrambenim zadacima. Kada u obzir uzmete činjenicu da mu društvo u vezi radi Miralem Pjanić, treba se zapitati tko će zaustavljati protivničke napade, jer ovako sve ostaje na četvorci u zadnjoj liniji.

Ona je predvođena kapetanom Emirom Spahićem i vrlo vjerojatno je to najveća njegova vrlina – istinski je kapetan i vođa na terenu. Ali, s druge strane, igrač koji je sposoban nakon jedne svoje greške toliko potonuti i izgubiti živce da gura svoju momčad u rezultatski ponor. Doduše, ima on i odličnih predstava kada nas ostavi u čudu da se misteriozno pitamo zašto ne može tako uvijek igrati. Takvih utakmica je premalo da bi mu se u potpunosti vjerovalo, ali ako će mu koncentracija negdje biti na vrhuncu, onda je to SP. Do sređivanja dolaska Seada Kolašinca poziciju lijevog beka nije igrao Senad Lulić, već Sejad Salihović, no kada se stvari stave na vagu, dođe na otprilike isto. Standardni prvotimac Schalkea je zasigurno pojačanje za reprezentaciju, ali njegov temperament je tempirana bomba. Fizički iznimno dominantan igrač koji svoje fizikalije često koristi u pretjerano brutalnoj mjeri, često startovima bez ikakvog obzira na suparnikovo zdravlje.

S druge strane će Sušić birati između Mujdže i Vršajevića, sa vrlo realnim izgledima da prednost dobije prvospomenuti. Avdiju imamo priliku gledatina hrvatskim terenima, i ono što vidimo ne smije biti čovjek koji će se naći oči u oči s najboljim svjetskim krilima. Mujdža čak nije prvi izbor u nedostatku drugih, već zato jer je prekaljeni Bundesligaš sa dovoljno bogatim iskustvom da odigra sasvim solidno, baš kao i izbor za drugog stopera, mladi Bičakčić koji će dobiti prednosti pred ponajboljim igračem mađarske lige, Muhamedom Bešićem. Nakon velikog pritiska javnosti ipak je dobio izbornikovu pozivnicu.

Kada se na sve nedostatke nadovežu zakulisne igre, ne piše se dobro reprezentaciji BiH, ukoliko se neke stvari ne promijene. Džeko i Spahić idu vođeni svojom nekom idejom, koja je potpuno različita od Sušićeve. Od pozivanja Hajrovića koji se bio odlučio za Švicarsku, pa predomislio, što je posebno iziritiralo Džeku, do nedavne utakmice protiv Egipta kada ga Sušić nije želio izvaditi iz igre usprkos dogovoru. Tada je Dijamant navukao i bijes navijača, zbog evidentnog nezalaganja na terenu iz protesta izborniku, a nisu pomogle ni gestikulacije prema tribinama. Kada je Spahić stao uz najveću zvijezdu i svog velikog prijatelja, to je značilo samo jedno – svađa sa Sušićem. Svojeglavi izbornik ne može izbjeći optužbe za nepotizam, jer pozivanje svog nećaka je sigurno školski primjer toga. Neozbiljnost Safeta se najbolje može vidjeti u slučajevima kada je kasnio na avion, ne jednom, nego dva puta. Čak ako se odmaknemo od tog dijela priče, i okrenemo nogometnom, stvari za izbornika nisu nimalo blistave. Spočitava mu se taktičko znanje i sposobnost, igrači se povlače iz reprezentacije zbog njega (Sanjin Prcić je samo jedan primjer), a time mu uzde reprezentacije polako klize iz ruku.